Is cyber love hot or not?

Internet ljubav, ljubav u doba twittera, ljubav preko facebooka, u vezi sa… Zar nam se i ljubav svela na društvene mreže?

Možda je ovo malo izlizano pitanje. Već odavno raspravljamo o ovome fenomenu i smijemo se onima što su dva dana u FB vezi a ‘vole se najviše na svijetu’. Neću da pišem o tome. Meni nedostaje staro, dobro ašikovanje. Ako E. ovo čita, sjetit će se kako je nedavno rekla kako bi voljela da joj neko samo jednom kaže ‘zumbule moj’ ili nešto u tom fazonu. Nema više zumbula, pendžera, tamburaša, serenada, ali nestanak istih nije posljedica digitalnog doba. Ipak, postoji onaj vakuum između serenada i društvenih mreža. Kako su tada ljudi ašikovali?

Prvo su bila pisma, pa onda telefoni, pa sms poruke, pa… dobro, ostatak scenarija znamo- ono kad nam neko posveti tweet ili FB status, to je, čini mi se, savremena ljubav. Pamtim ja malo drugačije, a opet moderno vrijeme. Nekad smo slali sms poruke, pa dok dočekaš odgovor brojiš minute (u prosjeku 3 min da se otkuca i pošalje poruka ). Meni je to bilo ljepše od ovog instant interfejsa, ali ja sam onaj tip koji bi i pisma pisao, pa bih odgovor danima čekala.

Internet nam je stvarno olakšao komunikaciju, ali je unio i crva sumnje u skoro svaku vezu. Svi smo postali stalkeri svojih partnera i simpatija- visimo im na različitim profilima, znamo gdje su, s kim su, šta vole, šta ne vole, jesu li izašli, što su izašli, što nisu izašli, jesu li jeli, jesu li ljuti, jesu li zauzeti, ko im je komentarisao status, s kim su postali prijatelji, kakvu su pjesmu postavili… Živimo ovakve ljubavi, postale su nam svakodnevnica!

Čak i kad smo single, potencijalnog partnera tražimo radije na društvenim mrežama nego u kafićima i mjestima za izlaske. Jednostavno, tako nam je lakše. Svi imamo poneki twitter crush, nekog s kim četujemo, čiji profil volimo da posjetimo. Život živimo online. Priznajem, ja sam veliki internet ovisnik- na FB svašta lijepim, twitter mi dođe kao terapija, putem skype- a flertujem. Tuga od života, čini mi se

A opet, jedna sms poruka mi izmami veći osmijeh od bilo kog internet posta. Jedan telefonski poziv me obraduje više od skype call- a. Eh, kad bi još kakvo pismo ili razglednicu poštar donio, pa mojoj sreći ne bi bilo kraja!

Bilo bi dobro malo vremena odvojiti za ljubav u stvarnom životu i vezu prenijeti u offline svijet, bili bismo mnogo mirniji i manje opsjednuti, čini mi se.

Moja A. recimo ima dobar način bijega od digitalizacije- pravi album sa najdražim fotografijama i tu stavlja male podsjetnike na lijepe trenutke, što u vezi, što sa prijateljima i porodicom. Imate li vi neki svoj način bijega od online svijeta?

Jesu li geekovi postali kul?

Sve češće se družim sa geekovima u posljednje vrijeme. Možda zato što sam jednim dijelom i ja dio ‘štreberske’ kulture, iako sam ranije nekako uvijek uspjevala da se družim s ‘popularnom’ rajom. Nije da sad to ne mogu, samo sve manje želim da idem po kafama sa ljudima bez cilja, nekog ličnog uspjeha, znanja o raznoraznim temama. Pitam se, jesam li onog trenutka kada sam odlučila završiti faks u roku istovremeno honorarno radeći i sama postala geek? Vjerovatno ne.

Danas su geekovi mnogo više kul nego što su to bili ranije, a, čini mi se, sve zahvaljujući internetu. Današnji geekovi su informatičari, programeri, naučnici u potrazi za vještačkom inteligencijom. Kada sav taj njihov stručni jezik izrodi android telefone, ‘pametne komjutere', super sajtove ili robote, jedino što možemo reći je- ‘Baš kul!’ Sjetite se samo filma „Društvena mreža“ o Marku Zuckenbergu i Facebooku. Ili filma „Briljantni um“. Uf, baš su seksi ti geekovi nekad

Je li popularnost geekova proizvod hipsterske kulture?

Hipsterska kultura, tj. sve ono što odudara od mainstream kulture, postala je upravo ono od čega je bježala- mainstream! Hodate ulicama i vidite ležerno obučene mlade ljude, svi nose crno uokvirene ‘štreberske’ naočale, često na glavi imaju one dugačke kape i sve to izgleda tako nemarno da vjerovatno ne biste ni pomislili kako su taj izgled pažljivo osmislili. A vjerovatno jesu!

Inspirisan teškim američkim srednjoškolskim i fakultetskim životom, Hollywood sve češće izbacuje filmove i serije u kojima su glavni likovi ‘teški štreberi’ koji kasnije postanu uspješni, slavni itd. Nije kod nas baš kao u USA, ali geekove jesmo zvali štreberima i jesmo im se smijali jer imaju sve petice i čitaju dodatnu literaturu. Zato je uvijek bilo onih, poput mene tada, koji smo se pravili da nam petice padaju s neba a mi ništa ne učimo. I onda nekako, kako sam krenula na faks, sve više su me zanimali ljudi koji idu po seminarima i čitaju dodatnu literaturu, a gubila sam interesovanje za leziljeboviće sa indeksom u zadnjem džepu farmerki. Tako sam upoznala geekove kojima se divim i čija me fasciniranost brojevima zabavlja, primjetivši da oko sebe okupljaju dosta ljudi koji ih ne vide kao štrebere; naprotiv, kul su im. (Znam da vas nekoliko sad ovo čita i da se zadovoljno smješkate )

Da, geekovi su postali kul i nema sumnje u to. I dalje su nam smješni, ali su mnogo zabavniji jer ih, na neki način, kontamo. Geekove i dalje ne vole samo leziljebovići bez cilja u životu koji će im kasnije zavidjeti na uspjesima. Hipsterski je biti geek i treba se ponositi time

P.S. Autorica je trenutno inspirisana serijom „The Big Bang Theory“, ne zamjerite joj

Kraj jedne ere

Bila sam u mom voljenom Mostaru ove sedmice. Dugo nisam išla, i dočekala su me brojna iznenađenja, između ostalog i informacija da On više ne živi tamo. Definitivno sam bila u šoku kad mi je I. rekla. Ne zato što ja njega još volim ili nešto tako, nego što je mene upravo On asocirao na Mostar. Ili me je Mostar asocirao na Njega. Nisam sigurna. Ipak, svjesna sam da meni taj grad bez njega neće više biti isti. Saznanje da je otišao iz Mostara podsjetilo me na epizodu Seks i Grada u kojoj Zvjerka napušta New York. Nisam mogla, a da se ne zapitam- je li ovo kraj jedne ere? Konačna tačka na sve dobro i loše što se desilo među nama? I zašto baš sada kada ću ja češće ići za Mostar? Je li to ta sudbina?

Prošla sam ponovo ulicama kojima sam s njim prolazila. Čudan smo par bili. Kao što reče I., bili smo srećniji zajedno onda kad nismo bili u vezi nego kad jesmo, nekako smo se više voljeli. Ovisnost o Njemu je jedno vrijeme bila poput  bolesti. Čudno. Reče I. i to da smo nas dvoje „dugo trajali“. Davno prošlo vrijeme rekla bih, pa opet, nije mi bilo svejedno. Možda je to jednostavno taj osjećaj prve ljubavi zbog koje si i patio, ali koju jednostavno ne možeš da pustiš. Koliko nam znače bivši, njihova blizina ili daljina? Jednom je otišao od mene, ali tad sam ga još voljela, a i znala sam da odlazi. Sada je otišao bez da mi javi. Zašto ja nisam češće išla u Mostar kad sam mu toliko puta obećala da ću doći?

Vrte se neka pitanja, ali moram priznati da mi je i malo lakše, kao da sam se riješila tereta koji duže vrijeme nosim sa sobom. U Njegov rodni grad rijetko zalazim i šanse da ću ga ponovo nekad vidjeti su male. Dok je bio u Mostaru, znala sam da mogu otići do Njega kad god poželim. To je bilo mjesto svih naših susreta. Više nije. Sada konačno mogu krenuti dalje, čini mi se. Daleko od očiju, kažu…

Razmišljam…

Biti super žena?

Nekidan sam instalirala wifi kući sama samcata. Ništa strašno i ništa teško, baš naprotiv. Jedini problem je bila nevjerica mojih ukućana i insistiranje da zovem rođaka da on to uradi. Stereotip žene kao neznalice za tehniku me baš frustrira. Znači, žena može znati  kuhati, prati, peglati, saditi cvijeće, čistiti, a ne može znati instalirati wifi ili podići sistem?

Ja nisam tipična žena. Smotana sam za kuhinju, peglam po potrebi (obično samo košulje), lijena sam za čišćenje, a nekidan mi je trebalo pola sata da skontam kako uključiti veš mašinu. Ali zato znam svašta o tehnologiji, pišem blog, koristim tviter, likedin, pinterest i još puno nekih društvenih naloga, znam teoretski skoro sve o PR- u… I onda se uporedim s mojom mamom kojoj je trebalo godinu dana da skonta da ne mora da viče kada priča na skajpu, ali koja fenomenalno kuha, stalno nešto čisti, ima tako uređenu baštu da joj sve komšinice zavide i istovremeno svakodnevno ide na posao. Kada počnemo razgovarati o mom studiju ili poslu, treba mi dosta vremena da joj objasnim šta ja to ustvari radim, a da ne pričam kako to izgleda kad ja počnem nešto o fejsbuku ili tviteru a ona me blijedo gleda. Tako je bilo i prije nekoliko dana kada sam došla kući s crnom kutijom, raspakovala je i počela da kopčam te neke kablove. Kad sam priključila wifi, uzela laptop, sjela pored nje i počela joj pokazivati slike na fejsu od rođakovog sinčića, ona me pitala: „A kako si na Internetu bez kabla?“ Nakon mog objašnjenja uslijedilo je još jedno pitanje: „Sama si to namjestila, bez ičije pomoći?“ Odgovorih potvrdno, a ona prokomentarisa nešto poput „Ti si čudo od djeteta.“

Nisam. Moja mama mene vidi kao neku super curu koja sama radi stvari koje ona smatra „muškim“ (generalno, sve vezano za tehnologiju kod nas se vezuje za muškarce), a ja, s druge strane, nju vidim kao superženu jer za kratko vrijeme uradi milion stvari, mijenja sijalice po kući, popravlja lampe i slične stvari u koje ja samo blentavo buljim. Ali, osim moje mame, znam još puno žena koje se razumiju u sve, ali bukvalno sve- od kuhanja do popravljanja računara. Znam i curu koja je zimus lopatala onaj snijeg bolje i srčanije nego ijedan muškarac. Naša era je era izjednačavanja poslova. Više ni fizički poslovi ne ostaju samo muški.

Zapitala sam se, ako danas postoje žene koje mogu sve same, da li njima treba muškarac? Danas, u vrijeme umjetne oplodnje i jednakih mogućnosti, da li smo zaista potrebni jedni drugima? Naravno, pričam iz perspektive potreba za potpunošću, zanemarujući ljubav. Nek’ mi ne zamjeri LGBT zajednica što sam stereotipna i jednostrana u ovom postu.

S druge strane, imamo muškarce koji kuhaju (moj tata je dobar primjer ), peru, čiste, peglaju, odgajaju djecu dok im supruge rade, a i od njih se očekuje da se razumiju u tehnologiju koja sve više napreduje. Naravno, tu su i oni tipični muškarci koji ne znaju uključiti dva dugmeta veš mašine, a ruše sisteme računara i programiraju sajtove

Dakle, da li superženi treba muškarac? Ili su njena očekivanja takva da traži supermuškarca? I ako da, jesmo li zbog toga toliko probirljive? S druge strane, da li ovim sveradećim i supersposobnim muškarcima trebaju žene? Da li je digitalno doba od nas napravilo toliko samostalne individue da zbog toga propadaju veze i sve češća postaju viđanja na jednu noć?

Možda i ljubav pati zbog naše potrebe da budemo superiorni i sposobni za sve. Trebamo li bar malo zastati sa potrebom da budemo sjajni u svemu i dopustiti da neko drugi ispuni naše nesavršenosti?

Očekujem vaše komentare

P.S. Nevezano za ovu temu, napisala sam članak o Sarajevu povodom 6. aprila pod nazivom Ima tamo jedan grad zahvaljujući vašim komentarima na moj prethodni post, pa pročitajte, ako želite

Trebam vašu pomoć :)

Dugo nisam pisala (često ovako počinjem postove, hmm), a evo sad još tražim i vašu pomoć- shame on me Da ne bih puno pametovala, evo o čemu se radi- povodom 6. aprila, Dana Grada Sarajeva, želim napisati jedan tekst za web portal Novinar.me, za koji već neko vrijeme pišem. Ideja je da skupim sjećanja i osjećanja svih onih koji žive u Sarajevu ili su na neki način vezani za njega i izaberem najupečatljivije koje ću onda uvrstiti u tekst. Zato vas sve lijepo molim da mi u komentarima odgovorite na ova dva pitanja (ili bar jedno od njih):

1. Zašto volite Sarajevo i šta, prema vašem mišljenju, najbolje opisuje ovaj grad?

2. Da li ste tokom opsade bili u Sarajevu i da li želite sa drugim ljudima podijeliti neko svoje sjećanje ili priču? Ako da, ukratko napišite u komentaru.
Koliko ja volim svoj grad možda najbolje govori tekst Sarajevo grade, šta ti papci rade. Nadam se da neće biti zlonamjernih komentara, jer ni ja nemam zle namjere i da će biti puno odgovora Naravno, ukoliko želite biti anonimni, to nije problem, poštujem i neću stavljati ime uz odabrane izjave Hvala unaprijed na pomoći, nadam se da će vam se konačni tekst svidjeti

 

P.S. Ukoliko ipak ne biste da pišete ovdje, možete me kontaktirati i na Twitteru, kao i na email kuljanin.a@gmail.com. Dobrodošle su i fotke, mada ja najviše volim pisanu riječ

Bijela koverta

Gurnula je bijelu kovertu u džep kaputa i izašla na hladan februarski zrak. Nervozna nepoznata lica išla su joj u susret, prolazila pored nje, kaskala iza nje, gubila joj se iz vida… Razmišljala je o tim licima, o ubrzanim koracima tijela kojima su ta lica pripadala. Naborana lica. Namrgođena lica. Zamišljena lica. Ravnodušna lica. Kakvo je bilo njeno, pitala se. Da li je iskazivalo tjeskobu koja se krila u njoj?

Žuta neonska svjetlost uličnih lampi razbijala je tamu predvečerja. Noć prebrzo pada zimi i predugo traje. To samo produbljuje tjeskobu, znala je. Odmahnula je glavom kao da pokušava odagnati misli, ali nije podizala pogled sa svojih crnih cipela koje su ubrzanim korakom gazile asfalt. Nije osjećala noge niti je znala kuda je nose. Hodala je bez cilja, ne razmišljajući o pravcu u kojem ide. Zastala je čekajući da se upali zeleno svijetlo na semaforu. Pogled joj se prikova za sivu višespratnicu na drugom kraju pješačkog prelaza. Pravougani otvori iz kojih je isijavala žuta svjetlost razbijali su sumornu, pomalo zastrašujuću građevinu čiji se ravni krov stapao sa teškim oblacima koji su se nadvili nad gradom.  Ovo  je grad u kojem nema razloga da budeš sam, u glavi joj se vrtila poznata pjesma. Fokusirala se na središnji prozor. Ko živi tu? Možda neka porodica? Majka koja sprema večeru, otac koji gleda televiziju, dvoje djece- dječak i djevojčica. Žive rutinski, svakog dana odlaze na posao, djeca idu u školu, vikendom imaju goste. Možda idu nekom u goste. Žive po pravilima, idealno, ‘onako kako bi trebalo’. Ona to ne bi mogla, živjeti po pravilima. Možda tu ne živi porodica, možda je neko sam u tom stanu, baš kao i ona. Upalilo se zeleno i prešla je ulicu, skrenuvši desno od zgrade prema parku.

Htjela je sjesti na klupu, ali su sve bile prekrivene snijegom. Stajala je zamišljena. Više nije primjećivala lica niti su je zanimala. Iz džepa je izvukla otvorenu bijelu kovertu. Poštar ne zvoni dva puta, pomislila je. Zvoni jednom, kao i svi, i donosi vijesti. Otvarajući bijelu kovertu  očekivala je opomenu za neplaćene račune. Očekivala je poziv za učešće u nekoj glupoj nagradnoj igri. Očekivala je pismo za gazdaricu. Još jednom je pročitala tekst napisan zlaćanim slovima.

Pozivnica za Njegovo vjenčanje. To ipak nije očekivala.

Vučkovo dijete

Nije ni  vrijeme ni mjesto da se počne jedna ovakva priča, ali svejedno; ja ću je početi. Počet ću pisati u inat svima koji više ne vjeruju u mene. U inat onima koji su zaboravili da postojim. Jer, to je jedino što me još uvijek drži u životu- inat.

Moje ime nije važno. Oni kojima su ove rečenice upućene znat će ko sam. Ostali nisu bitni,jer,na kraju krajeva, ovo je samo moja ispovijest i vi birate da je čitate. Gledajte na to kao na priznanje bilo kojeg čovjeka, možda čak vašeg susjeda, prijatelja, rođaka. Kad se sve svede na najjednostavnije dijelove, ovo je samo priča jednog čovjeka koji je ostao sam.

Rođen sam u Sarajevu 1984, godine kada je Vučko hodao gradom i širio bratstvo i jedinstvo.  U socijalizmu koji je vladao tada, moji roditelji su bili pošteni Jugosloveni, pripadnici radničke klase, baš kao i većina stanovništva u bivšoj državi. Ali, ne pišem ni ja ovo kako bih opisivao vladavinu druga Tita niti da bih pričao o Jugoslaviji. Ja sam samo eto imao sreću(ili nesreću) da se rodim baš tu, te godine.

Rekli su da mi je Vučko donosio sreću i da sam, baš kao i sve bebe te godine, rođen pod sretnom zvijezdom Olimpijade. Da, baš! Moje „srećno djetinjstvo“ obilježeno je recesijama i inflacijama koje sam osjetio na nedostatku igračaka, kasnije učeći da se igračke mogu zamjeniti čahurama od metaka i sličnim ostacima. Ako ništa, to me makar naučilo zakonu jačeg i snalažljivijeg koji mi je dobro došao kasnije.

Da skratim priču, rat sam proveo kao bilo koji drugi tipični sarajevski pubertelija-idući u školu i krijući se od granata. Ne želim ni spominjati kakve su to godine bile niti kakav je nivo obrazovanja bio pružan. Ali, sve je to sada iza nas.

Moja priča počinje završetkom tih burnih godina, kada smo se konačno 1997 vratili u naš stan na Grbavici. I baš kao u pjesmi Zabranjenog Pušenja, sve je bilo srušeno do temelja i valjalo se dizati iz pepela. Sjećam se da je stari radio sve i svašta. Sjećam se i majke koja je jela jednom dnevno da bi više hrane ostalo za mene i mog trogodišnjeg brata. I sjećam se Ćate i Lepog, prvih drugova s Grbavice, školskih kompanjona i…

Poslali su me u školu te jeseni. Ista škola u koju je Ćata išao. Nastavnici, klupe… sve srušeno i oštećeno ratom,  a svi nekako optimistični. Nisam vidio optimizam ni nadu. Valjda sam zbog toga i počeo da pušim, sakrivajući se iza škole sa Ćatom. Počeo sam da izostajem s nastave, hodajući okolo po Vilsu, ponekad jednostavno blejeći u Miljacku, prljavu i beznačajnu baš kakva je i danas. Nikog nije bilo briga što me nema. Ćata bi ponekad krenuo sa mnom, ponekad bi se tu našao i Lepi. Dani su prolazili.

I jednostavno tako, iz čiste dosade i apatije, počeli smo duvati ljepak.  Ne sjećam se tačno kada je sve to počelo niti kako smo uopšte došli na tu ideju. Znam samo da je bilo zabavno pobjeći u neki svoj svijet, gdje te niko ne zna i gdje ti naređuješ. Eto, upravo tako smo se mi osjećali dok bi udisali opojne pare Sintelana, sakrivajući se u srušenim barakama. Ubrzo smo počeli da se snalazimo i za travu, a s novom zanimacijom došli su i novi ljudi. Mrki, Emša, Reha, Moke… i tada je za mene počeo jedan novi život koji nije uključivao školu niti porodicu. Zaboravljao sam na svijet oko sebe. Zaboravio sam da imam brata koji raste i kojem sam možda bio potreban. A kako sam ja zaboravljao njih, tako su i moji roditelji zaboravili na mene. Ne znam kako nisu primjetili. Nisu shvatili ni onda kada je Ćatina mama otkrila kako se provodimo i zabranila Ćati da me viđa. Nisu shvatili ni kada su Lepog izbacili iz treće škole zbog navodnog konzumiranja opojnih sredstava. Oni su i dalje u meni vidjeli svog sinčića, koji je, eto, „išao u drugi energetske i učio zanat.“

Sve bi bilo uredu da me Ćata nije napustio. Od dana kada je rekao da mu je dosta i da neće više, za mene je prestao da postoji. Nisam ga shvatao. Ja sam tražio svoj izlaz i bijeg, a on se činio kao izdajnik.

„Ajde bolan brate! Vidiš i sam da nam škodi! Mani se toga. Treba živjeti!“

Okrenuo sam mu leđa. Vjerovatno sam tada okrenuo leđa i životu i shvatanju istog. Konstantno napušen. Sam ili s drugima, bilo mi je svejedno. Dane sam provodio kod stadiona, po Vilsu, lutajući besciljno. Starci i dalje nisu primjećivali ili su se pravili da ne primjećuju. I onda je došla i ta 2002, u obliku slobode i dugo čekanih 18 godina. Mlad i po prvi put zaljubljen, hodao sam okolo pušeći džointe kao cigarete. Ona… ime joj Maša. Ili su je bar tako zvali. Tatina curica. Duga plava kosa, zelene oči i osmijeh… Puna života, učenica „Treće gimnazije“. Ja klošar, ona dama.

Elem, počeli smo hodati. Šta li je ona vidjela u meni i sad se pitam. Skrivao sam od nje da duvam. Možda sam je htio zaštititi, a možda sam jednostavno htio samo sačuvati svoj svijet, svoje sklonište.

Nije bila glupa. Ubrzo je shvatila da sa mnom nešto nije uredu i da nešto krijem od nje. Nakon mog upornog insistiranja da prestane sa kopanjem po mom privatnom životu, ostavila me.

„Mislila sam da sam i ja dio tog života, ali sad uviđam da sam griješila. Boli me ovo, ali gotovo je.“

Te zime sam nakon tri godine ponovo sreo Lepog. Bio je sav propao, upalih očiju i tamne kože. Dernek kod njega. Želim li doći? Pa što da ne.

Shvatam da Lepi sam živi. Kaže da pomalo dila i da se druži s nekim dobrim likovima koji mu pomažu. Njegovi ga izbacili iz kuće. Ne žele čuti za njega.

Stižemo u stan. Sve smrdi na gandžu. Šprice po podu. Trešti muzika, a po kaučima se pružili neki likovi među kojima prepoznajem poznate face: Mrki, Reha,Moke. Lepi mi pruža pivo. Uzimam i tražim od njega dim.

„Imam ja nešto bolje za svog starog druga.“

Vadi špricu. Na početku oklijevam, ali uskoro osjetim ubod i heroin kako se širi mojim venama.

Derneci kod Lepog postaju redovna okupljališta. Nafiksam se i dobro mi. Zaboravljam na Mašu, na Ćatu… Vrijeme prolazi. 2004. Odlučujem otići.

Cilj mi je bio Njemačka. Ubijedio sam starce da idem u potragu za poslom i budućnošću koju ovdje ne vidim. Nije im trebalo dugo da razmisle. Stari podigao neke pare s banke. Pozdravio sam se i krenuo u svijet.

Njemačke nisam ni vidio. Već u Zagrebu upadam u neko društvo koje zna Lepog. Tu nastavljam derneke, miješajući sve što mi pod ruku padne. Sve dok…

Jednog jutra se budim u bolnici. Aparat za disanje. Infuzija. Očigledno sam se predozirao. Dolazi doktor. Njegov izraz lica izražava gađenje. Ali ni slutio nisam da ću tog dana otkriti kako moj život više nema smisla. Znao sam samo da mi očajnički treba jedan špric.

„Gospodine, vi niste odavde. Koga da obavijestimo o vašem stanju?“

Kroz glavu su mi proletjele slike majke, oca i brata.

„Nikog“

„Gospodine, vi morate na rehabilitaciju. Također, postoji još nešto što vam trebamo saopćiti…“

Rehabilitacija. Sinulo mi je! Ćata!

Nakon trećeg pokušaja da ga dobijem na telefon, konačno se javio. Oklijevao je kad je čuo moj glas, postao nervozan. Nisam shvatao. Rekao je da ne može pomoći. Rekao je da mu je žao i da trebam nazvati roditelje. Tu-tu-tu…

Tu noć sam sanjao kako padam u sve dublju provaliju. Dozivao sam pomoć  a nikoga nije bilo. U snu se javilo i Mašino lijepo lice i one riječi koje je rekla na rastanku. A onda je njeno lice poprimilo oblik Lepog koji mi je nudio još jedan špric.

Probudio sam se u bunilu. Ruka mi je krvarila jer sam slučajno istrgao infuziju. Dotrčale su sestre da mi pomognu.

„Budite oprezni, pacijent ima AIDS.“

Sve je ponovo postalo crno.

__________________________________________________________

Nakon par dana provedenih u bolnici, javio sam se svojima. Majka je plakala. Otac nije rekao ništa. Od tada me više nisu nazvali.

I eto, danas, dvije godine otkako sam otkrio da imam SIDU, sjedim ovdje u svom malom stanu u komuni. Čist sam. Više čak ni najmanja želja za džointom, a kamoli špricem nije prisutna. Samo, više nemam gdje otići. Komuna je postala moj dom. Ponekad se sjetim Sarajeva i svih onih dana pored Miljacke. Nedostaje mi sve to. Nedostaje mi Maša. I Ćata. Od jednog momka sa Čvile koji je nedavno stigao ovdje čuo sam da su zajedno. Ne znam da li je to tačno. Znam samo da su me svi zaboravili. A i ko bi normalan pamtio osuđenika na smrt.

Ipak, svjestan sam da ću jednog dana  morati nazad. I ne pitam ja njih da li će me prihvatiti i ponovo mi vjerovati; pitam sebe kako ću ponovo vjerovati istim onim ljudima koji su od mene napravili ono što sam sad.

Mudrosti iz plavog rokovnika

Umorna od učenja i lijena da nastavim, uzela sam u ruke svoj plavi rokovnik i počela da ga listam. Ovaj rokovnik me je pratio kroz cijelu 2011. godinu i u njega nisam zapisivala samo teze sa predavanja nego i razmišljanja, male mudrosti,citate i svakojake sitne  razonode. Nakon što sam se ismijala i prisjetila svih tih malih čarobnih trenutaka, odlučila sam sa vama podijeliti one najinteresantnije. Nadam se da će vam se svidjeti

24.05. 2011.- tada sam bila novinarka na TV Hema, a ove „mudre riječi“ ispisao je moj snimatelj Bade dok smo bili na zadatku:

„Studentski domovi Nedžarići od 10:45 do 11:30 pili kafu. Od 11:30 do 11:35 snimanje inserata. Ministrić Suljagić je bio na facebooku, uhvaćen na djelu. Od 11:35 do 12:30 pili kafu. Naidi rođendan. Ispušio kutiju cigara od 10:45 do 13:00. Dosadno drama. Prisutni u bifeu: TVSA, Pink, TV1, Federalna. Ne piju ništa (kokuzi)… Raspad sistema, konobar treći put časti. Studenti plaćaju 111 KM mjesečno stan, režije, peglanje, pranje, hranu. Ministri su na ručku poslije sastanka. Jedu zlatnim kašikama, kao što je rekao Alija Izetbegović, citiram, ‘Borci će jesti zlatnim kašikama’. Hayatovci stižu, organizacija na nivou. Konobar prska prostoriju sprejem protiv komaraca. Tugoooo. Konobar se izgubio. Senko, za ovo snimanje ću te objesiti. Pa što mene bolan, tugoooo moja.“

28.05.2011- zapisano tokom predavanja Drenislava Žekića na konferenciji „Proactive“:

O, majstore moj!

-          Danas mijenjaj sebe, sutra mijenjaj svijet

-          Budi asertivan, ne iskazuj ljutnju odmah

-          Manje pričaj, više slušaj

-          Ne sekiraj se

-          Uživaj u životu

-          Ako si u tolikoj frci s rokovima da ništa ne možeš stići, otiđi popit’ kafu

Uvijek budi spreman na promjene, postavljaj sebi nove izazove, ne dozvoli da te nerviraju stvari na koje ne možeš utjecati. Čitaj, piši, uči i popodne malo odspavaj. I ne zaboravi OSMIJEH!

01.06.2011- zapisano pored datuma:

„Svijet mi bojiš osmjesima!“

15.06. 2011.- zapisano tokom konferencije“ Il’ si brand ili nisi“:

- Brand je lična karta. On se odgaja, to je proces, to traje.

- Umjesto jednog problema, ponudi tri rješenja!

- BH. tržište: mala bara puna krokodila

„When it comes to communication, anything is possible!“

04.10. 2011.- prvi dan predavanja u novoj akademskoj godini:

„I love predavanja with A., S. & E.“

27.10.2011.- E. je našvrljala ovo tokom predavanja iz Andragogije:

12. i 13. 12. 2011.- zapisano tokom Šeste škole medijske etike:

- Bez slobodnih medija nema slobode

- Stalno se bavimo velikim temama, umjesto ljudima oko nas!

-„Zvjezdano nebo iznad mene i moralni zakon u meni“ Immanuel Kant

17.12. 2011.- zapisano tokom predavanja iz Kreacije:

„Potrebna je velika hrabrost jer priče nemaju uvijek sretne završetke i jer čovjek mora ubiti strah da bi živio u priči- Miljenko Jergović“, zapisala Ane…

… a ja sam ispod dodala jednu crticu:

-          Obećanje je duša propagande!

20.12.2011.- zapisano tokom vježbi iz Javnog mnijenja:

„Na koncu svake filozofije stvarnosti stoji javno djelo- Herbert Marcuse“

Sabrina Kaljić i Aleksandra Kuljanin se dosađuju.

27.12.2011.- napisano tokom pauze, u fazi „dubokoumnog“ razmišljanja:

„Ljubav pravi čuda.I čudovišta.- Tajna zaljubljenog vjetra“

I onda dodatak moje mašte:

„…naslonila se na njegovo rame. Gledao ju je tako ranjivu i bespomoćnu, tako sitnu. Poželio je da je zagrli i ne pusti nikada. Sutra će možda opet biti tuđa, znao je. Ali, noć je duga. I zagrlio ju je, želeći da je samo njegova. Zauvijek…“

Ja, Sarajlija

Sinoć uđoh na Twitter poslije ponoći iako nisam planirala. I imam šta vidjeti, furaju se menšlesi. Odmah skontam o kome i čemu je riječ, pa se i ja onako iz prikrajka priključim. Jer, u suštini tema je ona klasična mahalska- jesi li Sarajlija samo ako si rođen u Sarajevu? Je li to titula kojom treba da se ponosiš? Je li ti to najveći uspjeh u životu?

Ma idi bre! Da vam kažem ja koju o tome. Rođena sam u Sarajevu. Tata mi je rođen u Sarajevu. I njegov tata isto. I tata mog dede. I tako do ko zna kog koljena. Pa šta? Nije mi to neka posebna crtica u biografiji, isto tako sam mogla biti rođena bilo gdje drugo. Mama mi je rođena u Glamoču, naprimjer. U Sarajevo doselila kao dijete od 14 godina jer je željela upisati srednju medicinsku, a igrom slučaja u Sarajevu imala neke rodbine.  Onda se zaposlila, kasnije se udala i evo je i dalje tu.

Mi vam živimo u Osijeku, prigradsko naselje 15ak minuta vožnje udaljeno od Ilidže. Kaže ova „fina sarajevska raja“ da tu žive samo seljaci.  A jel? Pa eto, ja sam seljak jer je tatin stan na Grbavici izgorio, a kad ga je opština renovirala onda smo ga morali prodati jer moji nisu imali drugih primanja. Sreća naša pa mi je deda imao kuću u Osijeku! Elem, nit’ se stidim gdje živim nit’ me briga šta ko kaže.

Ali, vratimo se na temu. Ježim se kada neko ističe da je „rođeni Sarajlija“. Pazite, ljudi dođu iz drugih gradova, gradića, naselja, sela da studiraju u Sarajevo jer im je blizu, jer žele da se usavršavaju a u rodnom kraju nemaju visokoškolsku ili željenu srednjoškolsku ustanovu. I onda dođe neko ko ni pola njihovog znanja nema i pravi se pametniji samo zato što je, eto, rođen u Sarajevu. Velika mi privilegija!

Ili, koliko ljudi je tokom i nakon rata doselilo u Sarajevo jer nije imalo krova nad glavom, jer je bježalo od gladi, jer je tražilo bolji život?

A ima i ono- naturalizovani iliti asimilirani Sarajlija. Po definiciji, to vam je onaj što se diči Sarajevom kao jedinom stavkom u njegovoj biografiji koja vrijedi ičemu, iako tu nije rođen. I ti mi idu na živce. Brate, poštuj svoje rodno mjesto!

Proputovah ja ovu našu lijepu BiH. Bila sam u Banjaluci, Maglaju, Travniku, Čitluku, Mostaru, Žitomisliću, i zamislite- nigdje ne vidjeh k'o u Sarajevu da si poseban jer si baš odatle! Hercegovci se diče jer su Hercegovci, u Krajini vole što su iz Krajine, ali ne naglašavaju to kao da su posebna vrsta. U Sarajevu, naime, pojedinima valjaš i vrijediš samo ako si Sarajlija.

Po običaju kad me nešto iznervira, sjednem s tatom i pričam. Pitam ga je li tako uvijek bilo, kaže on jeste i dodaje: „Nije fazon u tome jesi li rođen ili nisi u Sarajevu, fazon je kad se znaš ponašati. Ima ovdje rođenih Sarajlija koji pljuju po cesti, bacaju smeće na ulice, psuju na sva zvona. A s druge strane, ima ljudi koji nisu rođeni u Sarajevu a pričaju kulturnije nego većina Sarajlija, imaju više škole, prošetaju do kontejnera radi jednog papirića. Nije ti rođenje u Sarajevu mjerilo kulture“

Pametan je moj tata, nešto kontam, pa mu se ubacujem u misao:“Znaš kako ja to gledam- možeš ti biti Sarajlija iako nisi rođen u Sarajevu. Meni svako ko živi tu tako treba da se zove. Ili, možeš i po opštinama. Ja baš volim što smo mi Ilidžanci. A ako ćemo o raji, nije raja ta raja što na sva zvona ističe da je raja, kontaš?”

Odvalimo se smijati, onako pomalo šanerski, pa se pojavi moja mama odnekle, pita šta me iznerviralo. A nisam ni vama konkretno rekla, zar ne? Heh, drug je objavio sličicu sa usporedbom opštine Centar i opštine Stari Grad pod snijegom, uz poređenje „ono kad je načelnik uz Rudog“ i „ono kad je načelnik iz Sarajeva“. I kao, čišća opština Stari Grad jer je načelnik iz Sarajeva. A pošto znam da nije zbog tog čišća, nego jer je jednostavno po nekoj logici od Starog Grada krenulo čišćenje, mene malo hajc uhvatio. Izvini druže, ali sposobnost načelnika ne mjeri se po tome odakle je. I njegova kultura ne mjeri se po tome odakle je. Ne kažem ja, ponekad te rodno mjesto obilježi pa si sirovina (ovo ide na račun jednog profesora), ali ponavljam- nečija sposobnost ne mjeri se porijeklom.

Da šibnem još nekoliko primjera, čisto da potvrdim tezu:

-          Gigo je Cazinjanin, ali boljeg Sarajlije srela nisam. Kako? Pa fino, brate, em kulturan em pošten, em se ne stidi odakle je, em poštuje grad u kojem sad živi.

-          Komšija Avdo izlopatao pola ceste sam da bi pomogao starijim ženama koje same žive. Isti taj komšija izborio se za novi asfalt prije koju godinu. Isti taj komšija izborio se za poštu kod nas u Osijeku. A Avdo iz Bratunca.

-          Moja Adnana iz Bugojna, pa ima ljepši izgovor od većine Sarajlija. Ne miješa afrikate. Ide u pozorište. Kulturno čeljade brate.

-          Samri nije mrsko iz Ilijaša doći do centra, a nekima iz centra mrsko izaći iz kuće. Raja.

-          Edina lopatala nekidan kad je napadao snijeg ispred svoje zgrade na Stupu. Edina žensko. A iz Foče.

-          Ima jedan doktor kod nas u ambulanti, kaže dok je išao na faks u Tuzli znao je po 3h pješačiti. Pametan lik. I pošten. I dobar doktor, bolji od većine Sarajlija.

Ovo su neki životni primjeri, ima ih još tona, ali da ne duljim. Mislim da je suština jasna. Eto, rođena sam Sarajka (može neko da tvrdi da nisam, ali eno u rodnom listu piše bolnica Koševo) pa mi svejedno odakle je neko. Bitno da je čovjek. Na razgovoru za posao niko te ne pita jesi li Sarajlija, nego znaš li raditi. Ako su nekog pitali je li Sarajlija molim da mi to kaže, pa da se ne prijavljujem na taj posao. I to vam je diskriminacija, da znate. I da, nije ovo samo sindrom Sarajeva, purgeri u Zagrebu ne vole Hercegovce koji su tu doselili, a u Beogradu te smatraju šljamom ako nisi rođen u „velegradu“. Savjetujem da promijenite mjerila- biti čovjek ne polazi od grada iz kojeg si, nego od kućnog odgoja i okoline, a i tome pisah.

Drug,  mnogo me iznervirala ova tema. Treba biti iznad toga. sVaćaš?

P.S. #onokad čovjek koji nije iz Sarajeva pjeva o njemu to ovako zvuči

Kad nas prošlost proganja…

Čudno je šta sve strpamo u onaj kofer uspomena koji nosimo sa sobom. Nađu se tu riječi, osjećanja i ljudi na koje zaboravimo, ali koji kad tad isplivaju na površinu i iznenade nas. A da li iznenađenje bude negativno ili pozitivno, zavisi od konteksta, situacije, vremena i čega sve ne.

Elem, da konkretiziram svoju dilemu- zašto se bivše ljubavi, iliti- bivši momci, javljaju uvijek u onom trenutku kada ne želimo ni čuti za njih? I zašto se uopšte jave nakon što stavimo tačku na sve?

Malo prije Nove godine prijateljica je slavila rođendan. Bio bi to sasvim normalan rođendan da joj tog dana nije stigla poruka od Njega, momka koji ju je ostavio i pomirio se sa svojom bivšom. Čestita joj rođus. A mislila je da mu je ostalo još bar toliko ponosa da joj se ne obraća.

Za Novu godinu redovno primim poruku od mog Mr Big-a, momka koji mi je u srednjoj školi bio velika i neprežaljena ljubav. I uvijek ta poruka izazove  neke čudne emocije, pomiješane sa pićem koje obavezno saspem u grlo brzinom munje. Ponekad kad pročitam Njegovu poruku želim mu se baciti u zagrljaj i ne pustiti ga nikad više. Ponekad ga zbog te poruke mrzim više nego ikad ranije. Inače se rijetko javlja. Ali kad se javi izazove pravu pravcatu buru. A javi se uvijek u najgorem mogućem trenutku.

Priča mi A. da je i ona nedavno, sasvim iznenada, na ulici srela svoju prvu ljubav. Kaže, nije joj bilo svejedno, a pogotovo kad joj je rekao „Trebali bismo nekad popiti kafu zajedno“. Ne, ne bismo trebali, kaže ona meni. Njemu je samo klimnula glavom.

Bivša djevojka momka od moje prijateljice često mu se javlja sa porukama nade u njihovo pomirenje. On joj kaže da sada voli drugu (moju prijateljicu), ali bivša ne odustaje. Ko tu koga zavarava?

Priznajem, imam ja jednog bivšeg kom ponekad lajkam neki link na Fejsu. Ali, to je sve. Ne šaljem poruke, ne vraćam se u prošlost, ne pitam zašto i kako, i ne nastavljam tamo gdje sam stavila tačku. Ipak,  zanima me zašto ljudi nastavljaju i poslije te tačke? Da li ste se vi nekada javljali bivšima nakon mjeseci, pa i godina nejavljanja? I ako jeste, zašto? Šta je to u prošlosti što nas proganja?