Ne volim pisati samo da bih pisala, pa ću se tako usrediti na moju ujedno i najomiljeniju i najomraženiju temu- veze. U posljednje  vrijeme aktuelna je fejsbuk stranica „Nisam ti ja za vezu, ja sam ti ‘vako više za pojest’ i popit’“. Stranica me natjerala da razmislim o  vezama koje imam prilike vidjeti i koje me u posljednje vrijeme iz dana u dan sve više iznenađuju. Dakle, u ovom postu analizirat ću veze koje običnom posmatraču predstavljaju ideal i primjer savršene veze. Možda nakon ovih primjera bude jasnije zašto ljudi danas više teže biti „slobodni“ nego „zauzeti“.


Svaka sličnost sa stvarnim likovima potpuno je namjerna.

Veza br. 1

Zajedno su 4 godine, manje- više. Počeli su kao srednjoškolski par i nastavili vezu i na fakultetu. Ujedno su upisali isti faks. Imaju isplaniranu budućnost, smišljena imena za djecu, određen datum svadbe (izuzev godine) i zajedničke (njegove) prijatelje. Ali, imaju i jedan problem- raskidaju svako malo. I svaki put kad raskinu, kunu se da je to posljednji put, da se više ne vraćaju jedno drugom, da se više ne vole. Da ne spominjem uvrede koje izgovore jedno drugom. Nakon kratkog vremenskog perioda, ponovo su zajedno, i ponovo se vole najviše na svijetu. Sve bi to bilo divno i krasno da njihova veza nije pravo mučenje za okolinu. Ona, recimo, slijepo sluša njega kad su zajedno, pa tako i ne primjećuje da joj on određuje prijatelje. Svaki put kad raskinu, ona pokušava okupiti prijateljice sa kojima se mjesecima nije čula. Kada se pomire, više ne zove te prijateljice. O muškim prijateljima da i ne pričam- druži se samo sa njegovim rođacima i bliskim prijateljima, a kao zmija noge krije od njega da je još u kontaktu sa svojim najboljim drugom iz djetinjstva. Ne daj bože da njen momak to sazna, svi bismo ponovo morali trpiti još jedan prekid i slušanje kako je ona najveća kurva na svijetu koju on nikad nije ni volio, bla bla, i tako nekoliko dana, možda i mjeseci, pa bi opet bili zajedno. A kad se pomire, ona će opet tvrditi kako se on promijenio, kako je drži kao malo vode na dlanu i kako je ona pored njega sad nezavisnija i ima više slobode jer je on napokon razumije. I ponovo će prekinuti kontakt sa prijateljima. Ako se ovo dvoje ikad vjenčaju, mislim da će se razvoditi svako malo.

 

Veza br.2

Zajedno su skoro godinu dana. Oboje su zagazili u tridesete, uspješni su u životu i čini se kao da se jako vole. Stalno putuju zajedno, posvetili su se jedno drugom, upoznali sve moguće članove porodice onog drugog… Ono što mene čudi je šta više čekaju? Nije im rano za svadbu, naprotiv, još godina- dvije i biće možda i kasno. Njegovi vole nju, njeni vole njega. Ne svađaju se i zrače srećom kad su zajedno. Svi ekonomski pokazatelji za formiranje porodice su tu- smještaj, posao, veoma solidna plata, automobil, a i godine kada čovjek dovoljno sazrije za takav tip vezivanja. Nisu protivnici braka kao institucije. Ali, kad se postavi pitanje o braku, oboje kažu da ima vremena. Sorry to break it to you, ali lete vam tridesete.

 Veza br. 3

Zajedno su nekoliko mjeseci, možda malo više od pola godine. On je stariji 5-6 godina od nje, ali to se čini kao idealna razlika, jer su na sličnom nivou mentalne zrelosti (mada ja uvijek tvrdim da su bez obzira na razliku u godinama žene uvijek zrelije od muškaraca). Za kratko vrijeme koliko su zajedno, zaista su se posvetili jedno drugom, tvrde da se vole i provode dosta vremena zajedno (možda i previše). Najvažnije od svega, kontatno jedno drugom pružaju podršku u različitim životnim iskušenjima. Pomalo im zavidim. Međutim, kako u svakoj od ovih priča postoji „ali“, ona prije njega nije imala ozbiljnijih veza. U srednjoj školi imala je jednu ili dvije duže veze (nekoliko mjeseci), ali je bila solerka bez namjere da se obaveže jednoj osobi.  On je, s druge strane, već bio u ozbiljnoj, višegodišnjoj vezi. Ona je prije planirala prvo karijeru, a brak, ako ikad do tog dođe, u tridesetoj. A sada, u svojim ranim dvadesetim, razmišlja o braku i djeci, jer „jebiga, on je već u godinama kada razmišlja o braku.“ I tu ja ostanem zabezeknuta, jer nisam to očekivala. „U vezi se moraš prilagođavati, mijenjati i sebe i njega. To je suština.“ Super, ali ne hvala, ja se ne mijenjam.

Veza br. 4

Posljednja veza koju posmatram i analiziram je veza od skoro 2 godine. Naizgled idealan par, kao sa naslovnica svjetskih časopisa, ona lijepa i građena poput manekenke, a on kao harvardski štreber- visok, zgođušan, bogat i pametan. Ne samo da su uspješan par, nego i izgledaju kao da su rođeni jedno za drugo. Pomalo holivudski. Nema velike razlike u godinama, ali ni u mentalnom sklopu. On je možda najzreliji momak kojeg sam ikad upoznala, sposoban da nju smiri kada se ponaša luckasto. Ali… Ove godine on je dobio stipendiju za nastavak studija u inostranstvu, a ona ostaje ovdje. Vezu će nastaviti na daljinu i nadaju se da će uspjeti. Čisto sumnjam, prosto ne vjerujem. Zašto? Ona nije tip koji će se posvetiti momku koji fizički nije tu, ma koliko ga voljela, jednostavno zato što voli slobodu. Dok je on bio tu, ona nije bila u potpunosti slobodna, ali u svom životu imala je njega koji joj je davao i dovoljno prostora, i dovoljno utjehe kada je tužna i konstantnu ljubav. Sada on neće biti tu kad god ga ona treba, a osjećaj obaveze samo će je sputavati. S druge strane, on je ljubomoran i pomalo strahuje od momaka u njenoj blizini jer ona izgleda savršeno. I do sada su imali trzavica, kako će to izgledati kada se, kilometrima udaljeni, budu viđali samo preko skajpa i fejsbuka?

Mogla bih pisati nadugo i naširoko o parovima koji me okružuju, ali u suštini, ono što pokušavam reći je da je svaka veza specifična i da, ma koliko savršeno djelovala na prvi pogled, postoje slojevi ispod površine. Ponekad su to problemi koje sami sebi stvorimo, a ponekad  prepreke donosi sam život. Komplikovano zvuči, ali nijedna bajka nije zanimljiva bez zapleta. Način na koji prevaziđemo prepreke određuje daljnji tok veze. Ponekad je potrebno poljubiti samo jednog žapca da bi bili zadovoljni, a ponekad treba tražiti dublje u močvari. Ja još tražim, a vi?