Imam ja svoj šareni, čudesni svijet koji mnogo volim. I u tom šarenom svijetu svi smo različiti, pripadamo skupinama u koje nas svrstavaju, slavimo različite praznike, a u suštini samo smo ljudi. I zato volim kada u tom mom svijetu nastupi praznični period. Evo još malo pa Bajram. A šta meni, kao nemuslimanki, znači Bajram?

Bajram, kao i svaki praznik u svakoj svjetskoj religiji, trebao bi biti vrijeme radovanja i uživanja u društvu bliskih osoba. Meni Bajram znači otići kod prijatelja, jesti baklavu, smijati se i uživati sa dragim ljudima. Od malena Bajram je za mene kao državni praznik- ne obilježavamo ga u mom domu, ali škole i fakulteti tada ne rade, pa sam se, igrom okolnosti, navikla da se Bajramu radujem. Što sam starija, to je radost veća jer i meni prijatelji dolaze na Božić, Vaskrs, slavu… i to za mene predstavlja pravo bogatstvo jer smisao suživota vidim u toleranciji i prihvatanju.

Nažalost, tolerancije je sve manje. Tužna sam kad čujem kako religija u ustima vjerskih poglavara postaje moćno oružje mržnje. Tužna sam kada vidim fejsbuk grupe i statuse o postu- to bi trebalo biti privatno i radi sebe, a ne radi drugih. Tužna sam kada vidim fetve protiv bajramskih pijanki, jer pravom vjerniku i čovjeku nije potrebna fetva- on/a neće ni piti za Bajram. Tužna sam kada neki tamo odrasli dijele ljude na islamofobe i islamofile.

Ali..

Najtužnija sam kada shvatim da ima ljudi tamo negdje u svijetu koji ovaj Bajram neće dočekati u miru već u ratu. Ima ljudi koji neće pripremiti bajramsku sofru jer nemaju novca za hranu ili ne mogu doći do hrane. Ima ljudi koji nemaju nikog jer su im svi poginuli ili umrli….

To je ono što me najviše boli i zbog tih činjenica zaboravim na naša balkanska prepucavanja. Mi samo ne znamo šta hoćemo pa se mrzimo jer smo sami- kao stari bračni par na koji su svi zaboravili pa sad imamo samo jedni druge da se i volimo i svađamo. A šta je sa stvarnim, trenutnim problemima u svijetu? Šta je sa ljudima kojima su oduzeli sve čemu su se radovali?

I kod nas je bilo boli, i još je ima. Izgubljeno se ne može vratiti, ali se može prebroditi. Ne može se zaboraviti, niti se sve može oprostiti,  ali se može živjeti u miru. I da, mogu se zajednički slaviti Božići, Bajrami, Uskrsi i svi praznici u ovoj našoj šarenolikoj BiH. Zato ja jedva čekam Bajram pa da se skupi naše raznoliko društvance, da pričamo svemu, pa i o običajima i tradiciji kod jednih, drugih i trećih. A onda kurbanski Bajram, pa jedan Božić, pa drugi itd. Itd. Prihvatajući različito, spoznala sam sličnosti i to me raduje!

Sada me je inspirisao Bajram. Mogao je to biti i Pesah, nije bitno. Bitno je da trebamo naučiti živjeti u zajedništvu i umjesto da odbacujemo tuđe, trebamo ga prihvatiti kao naše. Rat je prošlost, a mir, iako dejtonski i specifičan, sadašnjost. Počnimo raditi na sadašnjosti da bismo imali ljepšu budućnost. A za to nam ne trebaju ni fetve, ni vjeronauke u školama, ni liste islamofoba i islamofila. Trebaju nam samo ljudi koji imaju srce.

… mirišu avlije.

Advertisements