“Hurt me with the truth, but never comfort me with a lie.”

Mali million puta osjetila sam da istina boli. Nerijetko ljudi teže savršenstvu, i u tom nema ništa loše, ali često zbog potrebe dostizanja ideala zaboravljamo na vlastite mane. A kada nam neko skrene pažnju na naše male nesavršenosti, to nekako zaboli. Da li je u pitanju naš ego, vječita potreba čovjeka da bude što bolji ili nešto treće, ipak se svi nekad suočimo sa „bolnom istinom“.

Suočavanje sa činjenicama (istinom) može biti manje ili više bolno, zavisno od toga kako vidimo sebe i koliko naše viđenje odudara od onoga kako nas drugi vide. Naravno, ne znači uvijek da je mišljenje drugih istina o nama samima i ne smijemo se oslanjati samo na tuđu percepciju, ali ponekad nam ona pomaže da „ostanemo na zemlji“. Vidjeti sebe kao najboljeg i praviti dramu kada nam se ukaže na naše mane definitivno je loše. Od ljudi koji nas okružuju očekujemo da budu iskreni, ali kada nam skrenu pažnju na naše greške, zamjeramo im da su brutalni, da su nam povrijedili osjećanja, a nerijetko se i naljutimo. S druge strane, ljudi različito reaguju jer nismo svi isti i mnogi od nas stoički podnesu kritike, uvaže ih i tako postanu bolji ljudi, konstantno gradeći svoju ličnost.

Pričala sam o ovoj temi s jednim drugom, koga smatram veoma iskrenim.

Kaže on:  „Ljudi traže od tebe da budeš iskren, a kada im skrešeš istinu u facu, ljute se. Ne kontam to.  Zato ja ne govorim svima istinu, kažem je samo onima koji je mogu podnijeti. Ostalima ništa ne govorim.“

Je li to rješenje? OK, ne možeš svakom reći sve što misliš, ali ako te neko pita za mišljenje onda je fer biti iskren. Bolje je da istinu čuješ od onog od koga je i tražiš.

Istinu je teško prihvatiti ako nam ne odgovara i u tom slučaju je često ignorišemo i izbjegavamo. Ljudska bića su zanimljiva vrsta, generalno sklona da „kopa“ po tuđim životima, ukazuje drugima na greške, a nespremna da prihvati da drugi „zaviruju“ u naše živote.  Ne odobravam tračarenje, ali dobronamjerna „trač-partija“ sa najbližim prijateljima u kojoj iskreno ukažemo na dobre i loše strane prisutnih može biti pozitivno iskustvo, posebno u godinama kada je važno formirati vlastiti identitet. Srednja škola teško je iskustvo mnogima, i kada konačno izađemo iz tinejdžerskih godina potrebno je svakodnevno se suočavati sa realnošću, ne gledati s visoka na druge i ne stavljati sebe u centar pažnje. Samopouzdanje se najbolje gradi učenjem na greškama i ne ponavljanjem istih. A život je stalno učenje i najteži fakultet.

Nedavno sam pročitala da nas naše nesavršenosti čine savršenima. Prije bih rekla da nas svijest o njima čini boljima. Kao izuzetno tvrdoglava osoba, koja je vremenom naučila prihvatati da i drugi imaju mišljenje i da ono ne mora uvijek biti podudarno s mojim, više volim da mi neko iskreno „skreše krila“ i vrati me u realnost nego da me utješi prešutivši istinu ili slagavši. Pa makar ta iskrenost i zaboljela.

Ako ne prihvatamo sebe u pravom svjetlu, imaćemo iskrivljenu sliku stvarnosti, kao kada gledamo odraz u slomljenom ogledalu.

Nisam htjela pisati o tome šta je istina, da li je apsolutna ili relativna i slične filozofske teme. Mene je zanimalo zašto ona ponekad zaboli. Stalno pričamo o potrebi za iskrenošću, a da li smo je spremni i prihvatiti? Ili ipak trebamo otići doktoru i tražiti neki lijek koji potiče ravnodušnost, pa da nas onda ni istina, koje smo duboko u sebi svjesni, a koju nam ipak saopšte drugi, ne zaboli?

Šarenolik je ovo svijet, moramo prihvatati različita mišljenja. Kakvi bismo bili kada bismo slušali samo sebe, a ne i druge?

Advertisements