Zašto se ljudi koje znamo i volimo promijene u ljude koje kao da i ne poznajemo više, niti ih želimo upoznati, a kamoli zavoljeti? I kada se desi ta promjena?

U srednjoj školi imala sam prijateljicu. Bile smo nerazdvojne, zajedno smo upisale fakultet, provodile vikende zajedno, znale sve jedna o drugoj… Bar sam tako mislila. Najednom, nekako preko noći, ona me iznevjerila. Možda sam i ja nju. Samo, preko noći sam shvatila da to nije više ista osoba koju znam i volim i s kojom mogu podijeliti sve. Život je krenuo dalje, ona je ostala u mojoj prošlosti kao uspomena. Čudno, dok sam živjela u toj prošlosti mislila sam da ćemo jedna drugoj biti kume na vjenčanju. Stvari se mijenjaju.

Ljudi nas konstantno razočaravaju. Možda jer ih ne vidimo u pravom svijetlu. Možda previše idealiziramo. Možda se samo naviknemo, pa previđamo činjenice? A šta nam onda „otvori oči“?

Da li se zaista ljudi mijenjaju? Kažu, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. Pa, da li se onda ta ćud krije? I je li moguće mjesecima, pa i godinama kriti pravu ćud? Ili jednostavno osobu koju volimo vidimo samo u onom svijetlu u kojem mi želimo? Da li je to ono kada kažemo „ljubav je slijepa“?

Postavljam previše pitanja, ali me zaista muči ova tema. Znam jednog momka i jednu djevojku. Znam koliko im je veza (bila) jaka. Znam i koliko se vole. A, ipak, vidim koliko neki događaji u njihovom životu mijenjaju sve ono što svi drugi, pa i oni sami, znaju. Da li nas jednostavno promjene koje se događaju oko nas tjeraju da mijenjamo i ono što jesmo?

Identiteti se mijenjaju. Stalno se grade i unaprijeđuju. Naime, prema wikipediji, identitet je individualna karakteristika prema kojoj je (u ovom slučaju) osoba prepoznatljiva. Kaže wikipedija i da lični identitet ima i lični kontinuitet. Ali, ja kažem da identitet nije jednina već množina. Zašto? Identitete gradimo na osnovu onoga što želimo pokazati drugima, u želji da stvorimo određenu sliku okoline o sebi (tzv. image). Imamo različite skupine koje nas okružuju, pa  tako imamo jedan poslovni identitet, zatim socijalni, pa seksualni itd itd. Mijenjamo ih prilagođavajući se okolini u kojoj smo. Jesam li ja isti Optimista u ovoj našoj lijepoj, ali komplikovanoj BiH i u nekoj tamo drugoj, meni stranoj zemlji? Još uvijek ne znam, jer nisam otišla, ali zanima me da li bih se mijenjala i prilagođavala? I da li na bolje ili na gore?

Vratimo se mojoj nekadašnjoj prijateljici s početka priče. Ona nije otišla u drugu zemlju. Nije čak ni promijenila grad. Ali, promijenila je život. Odlučila je ići drugim putem, zaboravila na vrijednosti prijateljstva i povrijedila me iznevjerivši moje povjerenje. Meni se učinilo da se promjena desila preko noći, međutim to je bio proces koji sam ignorisala dok nije počeo utjecati na moj život. A to je ključni momenat promjene- utjecaj na živote ljudi koji te vole. Možemo se mijenjati, trebamo se mijenjati, ali moramo paziti da naše promjene ne zabole ljude kojima je stalo do nas. Trebamo paziti da ljudi koji nas znaju i vole požele upoznati i naš novi identitet i zavoljeti ga. Jer, ako nekog volimo, onda i brinemo za njega.

Ili jednostavno trebamo biti sebični i voljeti samo sebe? Još uvijek razmišljam… i postavljam pitanja, tražeći odgovore! 🙂 Dok ih ne nađem…

Advertisements