Život je putovanje. Konstantno, nepredvidivo, promjenjivo, različitih destinacija… Pravo pravcato putovanje! Šta god radimo u životu, radimo to s nekim ciljem, pokušavajući se pomjeriti s mrtve tačke. A kao što se put mjeri kilometrima, i život se mjeri godinama, koje prolaze, ne vraćaju se, ali ipak ostave trag, pregršt lijepih i poneko ružno sjećanje. Znate ono kad imate prstenastu strukturu knjige, kao Andrićeva Prokleta avlija ili 1001 noć? Postoji jedna okvirna priča i mali milion onih koje su sadržane u njoj. I te male priče su priče za sebe, ali ih povezuje  ona okvirna. Eh, ta okvirna priča- to je život, to je putovanje sa ciljem koji nam nije uvijek najjasniji, ali postoji. A one male priče unutar te velike – eh, to su ljudi sa svojim snovima, problemima, osjećanjima… I svaka ta mala priča, situacija u kojoj se nađemo, čini dio one velike. Nije nam uvijek jasno zašto se neke stvari dešavaju, i vjerovatno nam ni ne postane jasno dok se ne poveže nekoliko pričica i ciljevi se počnu ostvarivati. Onda spoznamo da su to ciljevi prema kojima smo putovali. I taman kad smo mislili da imamo sve što se poželjeti može, podsvjesno se pojavi još neka željica koja nas tjera dalje. Čovjek nije nikada zadovoljan onim što ima. Možda jer živimo, (pardon, putujemo 🙂 ) previše brzo pa ne uzmemo pauzu.

A sad zamislite da se vozite na neku željenu destinaciju i to traje preduuugo i jedva čekate da dođete, a onda ste preumorni da uživate. Prekorićete se što se niste odmorili tokom puta, spavaćete duže nego što ste planirali i imati manje vremena da obiđete i isprobate sve što ste željeli. Ili ćete tako umorni nastaviti da se i dalje umarate, trčeći da stignete na sve strane. Dok pucnete prstima, morate se vratiti, ponovo voziti… I tako u krug. Sve dok ne uzmete pauzu.

Tako je i sa životom i svim njegovim aspektima. Kada želimo unaprijeđenje na poslu, radimo prekovremeno, dajemo 200% sebe i kada konačno to dobijemo, naši nadređeni očekuju da i dalje radimo punom parom. Vremenom, koliko god da volimo svoj posao, postane nam mrzak u nekom njegovom segmentu, imamo dodatni stres, nemamo vremena za sebe… I poželimo pauzu.

Ni u ljubavi nije drugačije. Tražimo osobu koja će nas prihvatati, voljeti, odgovarati nam u svemu, i kad je nađemo to što smo prvobitno tražili nije uvijek dovoljno- hoćemo još i hoćemo odmah. I opet žurimo i srljamo. Potrebna je pauza.

Dok ovo pišem gledam neke stare slike. Na mnoge od njih sam zaboravila. Različite boje i dužine kose, različiti ljudi oko mene, različita mjesta, različiti datumi. A šta je od svega toga ostavilo trag? S obzirom na broj slika, premalo ljudi je ostalo i dalje tu, ali previše uspomena koje su negdje u mojoj glavi i prisjetim ih se tek tako, kad pogledam slike. Možda sam negdje trebala napraviti pauzu i sačekati bar malo. Možda ne. I tako, gledajući u slike mog životnog putovanja koje je tek na početku, shvatih da upravo sada pravim pauzu. Malo prije ovog teksta čitala sam Teoriju sukoba i pripremala se za ispit, u glavi smišljala nove ideje za posao ujedno planirajući svoj raspored za narednih mjesec dana. Ma gdje žurim? Vrijeme neće pobjeći, bar ne odmah. Odložila sam knjige, skuhala čaj i napisala ovaj blogpost. Griješim li? Ja mislim da ne, a znate zašto? Jer želim biti odmorna kada stignem na svoje odredište, iako sad i ne znam ni kako bi to odredište trebalo izgledati 🙂 A kada stignem… pa, vjerovatno ću vam pisati o tome  🙂

Sometimes it’s not a journey that matters- it’s the destination- Carrie Bradshaw

P.S. Dok ste na pauzi, nije loše ponekad raspakovati kofere i preroviti po uspomenama.

Advertisements