Vozim se danas u jednom od onih starih sarajevskih tramvaja, ljuta, iznervirana, tužna… a ni sama ne znam zbog čega! Jednostavno, odjednom mi sve smeta… Desi li vam se ikada to? Vani prohladan, pravi novembarski dan, a u tramvaju 300 stepeni, kuham se… ili kuha nešto u meni, ne znam ni sama. Ne volim tramvaje, ali, bar za sada, osuđena sam na njih. Ipak, izađem vani stanicu prije moje i krenem pješke… da razbistrim misli i dođem sebi. Večeras je Balaševićev koncert, tome se radujem otkako su ga ljetos najavili, trebala bih biti srećna, a ja sam oblačna kao najmračniji, sivi jesenji dan. I vani je sunčano, ne mogu reći da je zbog vremena. Razmišljam, hladnoća mi miluje obraze, ušuškavam lice u mekani šal i premotavam dan unazad. Ustala sam mrzovoljna jer je je bilo previše rano, a ja previše umorna od ispita i čega li sve ne. Znam dobro koji je datum, malo ga potiskujem duboko u sebe da mi loše uspomene ne pokvare dugo iščekivano veče, spremam se i krećem. I tu počinje sve. Vrte se neke misli u glavi, ja ih otjeram. Završim ono posla što sam imala, uputim se do grada i u priči sa prijateljicom shvatim koliko sam razočarana u ljubav. Ona mi se smije, govori da ne budem ogorčena, da sam previše mlada da tako razmišljam. “A-a, ne vjerujem ja u ljubav”, tvrdoglavo joj odgovaram.

Eh, vjerujem li? Premotam dan još malo unazad, negdje između završetka posla i razgovora sa njom. Čula sam se na facebooku sa jednom jako dragom drugaricom iz srednje škole, malo ćaskamo, reda radi, i pita ona mene kada ću napisati neki novi blogpost, kaže kako joj uvijek ulijem malo optimizma. Nasmijem se na to, pomislivši kako nemam inspiracije u posljednje vrijeme i kako je umor slomio jedan dio mene, pa nit sam optimistična nit sam vesela. Kažem joj da će biti ubrzo nešto, pravdam se ispitima i obavezama, okrenem priču na koncert, kontam ići će ona, voli ona Balaša, kad… Kaže moja Š. da neće ići, nije baš u nekom raspoloženju. Počnemo malo o ljubavi, znam da je nedavno raskinula s momkom… i kaže ona meni kako je razočarana, ne samo zbog svoje situacije, nego i zbog drugih ljudi, kaže kako ima osjećaj da je ljubav nestala, svi su u nekom svom svijetu i jednostavno teško je vjerovati u ljubav.

A u tom grmu leži zec! Nakon tog razgovora, sve mi se ponovo vratilo- i datum, i razlozi zašto ne volim novembre, decembre i januare, i odjednom me neka mrzovolja ispunila. Hodam tako sama, još 5 minuta i biću kući, a u glavi mi riječi prijateljice koja kaže da sam još mlada za razočarenje. Pa i jesam! Još sam i previše “zelena”, ne samo za ljubav i razočarenje, već i za još mnogo toga. Slatke muke, pomislih. Svakom je njegov problem najteži, svi mi u suštini sebično mislimo kako je nama najgore. Pisala sam ja i tome i zaključila da vjerujem. I sad nešto razmišljam, ako vjerujem u sve ostalo, ako imam optimizma, ako je “preživio Mujo i gore”, pa zašto onda ne  bih mogla vjerovati u ljubav?

Još malo pa sam u kući, neka dječica se igraju u susjednom dvorištu. Dječak zadirkuje djevojčicu, ona mu govori “glupane” i smijulji se onako blesavo, sva zarumenjena. Nasmijah se i ja. Ma, i to je ljubav. Ljubavi su razne i dešavaju se svima. Nekad kliknu, nekad ne. Ali postoje. Od ljubavi još niko nije pobjegao. A ako mislite da jeste, onda ste vjerovatno previše mladi. Svi se mi razočaramo, pa ponovo počnemo vjerovati. Najbitnije je da je omjer nesrazmjeran toliko da je vjerovanja i optimizma najmanje trostruko više nego razočarenja.

Ako ste razočarani u ljubav, ako imate neki datum koji želite zaboraviti, ako mislite da ljubav nije za vas, savjetujem da izađete na hladan zrak i razmislite još jednom. 🙂 Možda se iza ugla krije odgovor na vaše slatke muke koji vam vrati vjeru u sve.

Advertisements