Kad pogriješim pri kucanju pritisnem backspace i greška nestane. Kad prospem nešto, uzmem krpu i to obrišem. Kad pogriješim u životu… Eh, ponekad bih tako željela imati neku „delete“ opciju 🙂 Bilo bi super i kad bi se ta „delete“ opcija mogla koristiti i za neke ljude u mom životu. Ne kao „unfriend“, to je lako (kad se zasluži). Ja bih više nešto kao brisanje susreta s nekim osobama ili možda nešto poput vremenske mašine koja bi me vratila da ispravim stvari i neke spriječim. A opet… pitam se koliko je to pametno.

Da nije bilo nekih mojih grešaka koje bih rado zaboravila, ne bih danas stvari radila drugačije nego bih griješila i dalje. Ne bih bila gdje jesam, ne bih znala ono što sad znam. Istovremeno, prijašnje greške samo mi ukazuju da ne pravim iste, ali ne i da ne pravim nove. Pitam se, da li bismo ikada sazreli da nije grešaka?

Ponekad su banalne. Ja, recimo, volim pričati previše, i to obično i šta treba i šta ne treba. To moje blebetanje me često dovodilo u nezgodne situacije, pa sam se pokušala malo sabrati. Naime, skontala sam da mogu reći nešto što nije zgodno pred konkurencijskom firmom, ili (banalan primjer) kolegama s faksa koji imaju temu seminarskog/prezentacije sličnu (ili istu) kao moja. Problem tu je što se lako može kopirati ideja i onda ona više nije originalna i nije samo moja. Ponekad treba biti malo sebičan, kreativnosti radi. 🙂 A moje „blebetanje“, nevezano za posao ili faks, jednom je imalo takvu posljedicu da su zbog mojih šala ljudi koje sam tek upoznala pomislili da sam okorjeli nacionalista (ko me zna, nasmijaće se slatko :)). Dakle, lekcija naučena- jezik za zube, ispeci pa blebeći! 🙂

Ponekad su greške kardinalne i mogu nas koštati nečeg vrijednog, možda povjerenja osobe do koje nam je stalo. Tada ih je teško, ponekad nemoguće, ispraviti. Ali, u svakom slučaju, greške su tu da učimo na njima. One su nezgodan podsjetnik da smo nekada nešto zeznuli-možda zakasnili kući ili popili koju čašicu više pa iznevjerili roditelje, možda se zaljubili u pogrešnu (zabranjenu) osobu, možda rekli i nešto što nismo mislili, a to nešto prouzrokovalo je nešto sasvim treće… I tako dalje. Prestajemo li ikada da griješimo ili je to cjeloživotni proces?

Što se tiče ljudi… Ima tu svega, pun kofer neželjenog prtljaga, kofer koji me prati gdje god da krenem. Nađu se tu srednjoškolske drugarice koje su iznevjerile moje povjerenje i zbog kojih mi je uvijek teško potpuno se otvoriti ljudima, bivši momci zbog kojih mi je teško otvoriti srce novoj ljubavi, ljudi koje sam nenamjerno povrijedila vodeći se pričom „rekla-kazala“ koji me uvijek podsjete da budem oprezna i dobro izvagam sve, „autoriteti“ u mom životu zbog kojih sam često ponavljala lekciju o samopouzdanju… Poželim nekad odbaciti taj kofer, ostaviti ga na nekoj stanici, zakopati, zapaliti… A ne mogu. Svaka uspomena u tom koferu nosi jednu suzu i jednu malu boru, nastalu od brige. Kad prebrojim te gotovo nevidljive bore, shvatam da to nije mnogo prtljaga, a da je sve vrijedilo jer sam upoznala druge ljude i shvatila da nisu svi isti. Kliše, a? Možda, ali ja svoj kofer ne dam.

Da se vratim na „delete“ opciju. Super mi je ta opcija, ali kad bi postojala u životu, da li bismo ikada išta naučili? Zamisli, pogriješiš i izbrišeš tu grešku, ni ne znaš da si je napravio i opet isto pogriješiš. I tako na repeat, i nikako da dođeš pameti. Ok, ljudi i bez „delete“ opcije ponavljaju greške (ja prva), ali dok god te greške ostaju kao podsjetnik, postoji i mogućnost da se jednom dozovemo pameti.

Volim reći „ko zna zbog čega je to dobro.“ Vodim se prvo srcem, pa tek onda razumom. „Delete“ je super kad želim preformulisati rečenicu ili izbrisati grešku pri kucanju, a što se tiče životnih grešaka i „pogrešnih“ ljudi, neka njih. Čuvam ih u svom koferu, borama i suzicama da me podsjete da sam od tada sazrela i neke stvari bolje shvatila i, nadam se, primjenila. Griješiću ja i dalje, znam, ipak sam samo insan 😉

Advertisements