Kakvi smo to mi? Šta određuje ko smo i šta smo? Postoji li neka definicija onoga što bi čovjek trebao biti?

Kažu, porodica je temelj od kojeg sve polazi. Porodica nas odgaja, porodica nas uči, porodica nas štiti… E, a onda se postavlja pitanje šta je porodica?! Nemojte misliti da sam blesava i reći: „pa to su roditelji, eventualno braća i sestre, pa onda bake, djedovi, tetke, stričevi…“ Ne. Nekako nam reklame, serije i sl. nameću ideal porodice. A porodica mogu biti i samohrani roditelji sa djecom, i djeca koja ne žive sa biološkim roditeljima, i bračni parovi bez djece itd itd. Elem, nije bitno kakva, porodica se smatra odgajateljem. Znate ono kad kažu: „Jao, vidi što je fino odgojen/a, vidi se da je iz dobre kuće“ ili „Jesu li te tako roditelji odgojili?“

Produžena porodica, roditelji, djeca

Ponekad se pitam jesu li samo roditelji ti koji nas odgajaju ili ipak okolina ima veliki utjecaj?

Ispričaću vam priču o mojoj porodici. Tata je, po struci- električar, po zanimanju- ime na Birou za zapošljavanje već 21 godinu. Mama- medicinska sestra, ime na Birou nekih 18 godina, više manje. Ja sam najstarije dijete, rođena one godine kada je tata proglašen tehnološkim viškom u Energoinvestu. Sestra je rođena početkom 1994., kada se u Sarajevu više nije znalo ni ko puca, ni čija je glava prva, a mama je tad nekad ostala bez posla u Kliničkom centru Sarajevo. Datum ne znamo tačno jer se poklopio sa trudničkim bolovanjem. Završio se rat, a mi smo dobile brata, simbolično rođenog u proljeće 1996., kada je počela primjena Dejtonskog sporazuma i tzv. integracija. Živjeli smo sa tatinim roditeljima u njihovoj porodičnoj kući u kojoj je tokom rata znalo biti do 20 duša, što dalje, što bliže rodbine. Tata je do kraja devedesetih često bio van kuće, tražio posao, konobario da sastavi kraj s krajem, a mama je kuhala za sve nas u kući, a često i za komšije i njihove rođake. Meni su te godine nekako mutne, sjećam se da sam ‘97. krenula u školu, a ‘98. smo prvi put bili na moru jer je tata uspio prodati stan koji je pošteno zaradio u bivšoj Jugi. U septembru ‘98. umro je tatin otac, djed koji mi je čitao romane, klackao me na koljenu, učio me da igram šah i karte i zajedno s bakom pomagao mi da radim prve školske  zadaće… Kad ostariš, smrt valjda mora doći, tako kažu… 9 godina poslije umrla je i baka…

A family is a little world created by love

Ipak, naša priča prilično je srećna, bez obzira na imena na Birou i ostalo što život nosi. Mama i tata su se uvijek snalazili za neke posliće i novac, pa je, iako smo rano naučili da štedimo na svemu, novca bilo dovoljno za sastavljanje krajeva. I sad je. Roditelji su nas odgajali najbolje što su mogli, uvijek su ružno pričali o ideologiji nacionalizma, proklinjali rat i slavili Titoslaviju. Božić, Vaskrs i slavu svake godine obilježavamo iako nismo neki naročiti vjernici, ali kaže tata red je. To šta je red, a šta ne ponavljaju nam odmalena. Red je ustati starijem u gradskom prevozu, red je pozdraviti poznato lice na ulici, red je dobro učiti kako bi jednog dana upisali fakultet… Učili su nas da ne lažemo o ocjenama i da se uvijek nosimo sa posljedicama svojih djela. Govorim u množini jer smo sve troje podučavani istim lekcijama. A danas smo tri različita insana. Istina, još uvijek smo veoma mladi i još mnogo možemo naučiti, ali eto, nekako idemo različitim putevima.

Brat je najmlađi, mezimac i dijete kojem se sve toleriše i oprašta. Škola mu ne ide najbolje, ljenčuga je i kada je riječ o svakodnevnim poslovima, a uz sve to i pubertelija koji u svemu vidi lični napad na njega. O ocjenama laže, sakriva ih, govori da nije znao da će ga ispitivati… Njemu uvijek treba pomoći oko svega, a vanškolske aktivnosti mu ne treba ni spominjati. Svaki sport koji je počeo trenirati ubrzo je napustio. Ne voli dečko da se umara, šta li. S druge strane, dobričina je, sve ga komšije vole, pozdravlja sve i svakog i ustaje ljudima u tramvajima (a to je baš rijetkost kod nas!). I nekako najvažnije, suma sumaris, ne bježi iz škole i nije ‘školski buntovnik’. Prava flegma. Go with the flow.

A seka… Đavo, jednom rječju. Otresita, drska, ljuta. Super ocjene, faks u planu, ali razmažena i naviknuta da uvijek dobije sve što poželi. Čak i skupe patike, ekskurzije, nove telefone i šta sve ne. O tome da sama zarađuje ni ne razmišlja, dijeljenje promotivnih materijala je za nju ‘strah da će je vidjeti neko od raje’, o samostalnosti da ne govorim. Tata je posebno slab na njene hirove, valjda zato što je nenamjerno propustio nekoliko mjeseci njenog djetinjstva. Izbjegava komšije i pozdravlja samo one koje mora, a u gradskom prevozu ne ustaje nikome (iako je red :)). Ali, koliko god da je razmažena, ona je nekako i najodgovornija pa drži bukvice bratu, ali i meni kad zakasnim kući ili napravim neki belaj (znalo se dešavati). Nije baš luda za konceptom cjeloživotnog učenja, de ti njoj da ona upiše faks, nađe posao sa dobrom platom i dosta joj. Veliki je materijalista. Dijete sadašnjice.

A ja? Sanjar, idealista, ‘filozof’, budući novinar (ili PR), osoba koja preuzima previše obaveza na sebe… Od 16. godine radim i pokušavam zaraditi, uvijek ganjam dobre ocjene i previše sam naivna jer vjerujem svima i ljude generalno smatram dobrima. Lijena što se tiče kućnih poslova, ali uvijek vesela i uvijek imam opravdanje i izgovor za sve. Rano sam naučila da moram da se edukujem van faksa ako želim uspjeti u svojoj struci, pa ‘skačem’ po seminarima, čitam, upoznajem ljude i radim honorarne poslove. Sve to mojima nekada smeta, a nekad me hvale. Red je, valjda. Komšije me vole, iako ih ponekad ‘zaboravim’ pozdraviti. Ponekad ‘zaboravim’ i ustati starijima u javnom prevozu. Naravno, sve uz smiješak i jako dobar izgovor, ako neko opomene.

Različiti smo, iako imamo sličnih elemenata i iako su nas odgajali isti roditelji. Zato kažem, nisu samo mama i tata ti koji odgajaju. Okolina ima veliku ulogu. Mediji imaju veliku ulogu. Učiteljica u prvom osnovne. Drug/arica iz klupe. Vrijeme u kojem odrastamo. Navike koje stvaramo.

A zašto je to važno? Važno je ne kriviti i/li ne hvaliti uvijek roditelje/porodicu za odgoj djeteta jer nije sve do njih. Ponekad je njihov udio sasvim mali, a udio svih drugih faktora presudan.  Reče Tolstoj: „Sve srećne porodice liče jedna na drugu. Svaka nesrećna, nesrećna je na svoj način.“ Poenta ovog teksta bi bila da ne stereotipiziramo i da razmislimo prije nego napravimo 2-3 koša i počnemo ‘trpati’ ljude u njih. Nema jedne definicije čovjeka. Bar ne adekvatne, jer svi smo različiti.

Dječica

Advertisements