Oznake

, , , , ,


Nisam pisala neko vrijeme, ne zbog manjka inspiracije nego zbog lijenosti. I zaista, nikada se ovako lijeno nisam osjećala kao ovih dana. Razlog ne znam, možda je zima koja me uvijek ušuška svojom hladnoćom i ne da mi da se mičem od „kamina“ (plinske peći koju tako od milja zovem), a možda je samo osjećaj praznine koji me ispunio i zakovao za fotelju. Ne učim, ne pišem, slabo izlazim i listam kanale na TVu kao da su stranice knjige. Čak i ne čitam, odložila sam milu „Petu aveniju“ i mrsko mi je ponovo je uzimati. Ipak, dosta je više, ne ide ovako. Kako se jedna hiper osoba pretvorila u nepokretnog morža?

Ovim blogpostom prekidam svoju 2012-ovsku lijenost i donosim novogodišnje odluke. Samo su tri, ali u te tri sadržano je mali milion promjena koje trebaju doći.

Image

Prva odluka je- ići preko granica. Kakvih? Svih granica koje je svijet ikad postavio- preko granica država, granica osjećanja, granica rada, tjelesnih granica. Te granice ne bi trebale ni postojati. Poštujem samo jednu, moralnu granicu i tu ne diram, neka je, ona nas dijeli od ljudi i neljudi. Ove godine daću i više od same sebe, neću graditi zidove okolo bježeći od ljudi i, dovraga, voljeću sve i svakog, pa makar! Najveća čovjekova greška jeste ograničiti se. Ne, meni ni nebo neće biti granica ove godine.

Druga odluka je- voljeti sebe. Toliko sam se zapostavila da to nije normalno, čak i doktoru idem samo kad zaboli, a kad zaboli onda obično ne pomaže preventiva. Prvi mjesec 2012. započela sam odlaskom kod onkologa i to je bio moj prvi pravi preventivni pregled, baš kao što sam i obećala u tekstu Živjeću 14 mjesecu u Amsterdamu. Iz doktorove ordinacije izašla sam ponosna na sebe i srećna što sam imala hrabrosti otići. Vjerujte, učiniti nešto za sebe ispuni vas više nego iznenadni honorar na bankovnom računu. Voljeću sebe najviše na svijetu i svoje roditelje jer su me napravili ovakvu kakva sam. Ne, to nije infantilno, to je zahvalno. Hvala mami i tati, hvala okolini i hvala MENI.

I treća odluka je- vjerovaću! Vjerovaću u ljubav, u Djeda Mraza, u budućnost, u Bosnu i Hercegovinu, u snagu porodice, u prijateljstvo… Biću optimista do kraja, vjerovati u bolje sutra, neću se predavati i neću dopustiti da mi sruše vjeru u bolji život. Zaslužujem to. Zaslužuju i ljudi koji me okružuju da vjeruju, uprkos svoj negativi koju nam mediji prenose. Dovraga, mi gradimo to bolje sutra, ne može biti bolje ako nismo optimistični i ako ne vjerujemo u temelje koje postavljamo! I da znate, poslije kiše UVIJEK dođe sunce 😉

Image

To su te famozne odluke Ne zvuči toliko teško, šta mislite? 🙂

P.S: I pisaću, pisaću o svemu kad god imam inspiraciju, bez obzira na vrijeme i bez obzira na obaveze. Pisanje oslobađa 🙂

P.P.S: Hvala ti Djeda Mraze za divne naušnice koje si ostavio kod Eme i za knjigu „Godina prođe, dan nikad“ koju si poslao po Tamari. Znala sam da ćeš pročitati moje pismo 😉

Advertisements