Oznake

, , ,


Sinoć uđoh na Twitter poslije ponoći iako nisam planirala. I imam šta vidjeti, furaju se menšlesi. Odmah skontam o kome i čemu je riječ, pa se i ja onako iz prikrajka priključim. Jer, u suštini tema je ona klasična mahalska- jesi li Sarajlija samo ako si rođen u Sarajevu? Je li to titula kojom treba da se ponosiš? Je li ti to najveći uspjeh u životu?

Ma idi bre! Da vam kažem ja koju o tome. Rođena sam u Sarajevu. Tata mi je rođen u Sarajevu. I njegov tata isto. I tata mog dede. I tako do ko zna kog koljena. Pa šta? Nije mi to neka posebna crtica u biografiji, isto tako sam mogla biti rođena bilo gdje drugo. Mama mi je rođena u Glamoču, naprimjer. U Sarajevo doselila kao dijete od 14 godina jer je željela upisati srednju medicinsku, a igrom slučaja u Sarajevu imala neke rodbine.  Onda se zaposlila, kasnije se udala i evo je i dalje tu.

Mi vam živimo u Osijeku, prigradsko naselje 15ak minuta vožnje udaljeno od Ilidže. Kaže ova „fina sarajevska raja“ da tu žive samo seljaci.  A jel? Pa eto, ja sam seljak jer je tatin stan na Grbavici izgorio, a kad ga je opština renovirala onda smo ga morali prodati jer moji nisu imali drugih primanja. Sreća naša pa mi je deda imao kuću u Osijeku! Elem, nit’ se stidim gdje živim nit’ me briga šta ko kaže.

Image

Ali, vratimo se na temu. Ježim se kada neko ističe da je „rođeni Sarajlija“. Pazite, ljudi dođu iz drugih gradova, gradića, naselja, sela da studiraju u Sarajevo jer im je blizu, jer žele da se usavršavaju a u rodnom kraju nemaju visokoškolsku ili željenu srednjoškolsku ustanovu. I onda dođe neko ko ni pola njihovog znanja nema i pravi se pametniji samo zato što je, eto, rođen u Sarajevu. Velika mi privilegija!

Ili, koliko ljudi je tokom i nakon rata doselilo u Sarajevo jer nije imalo krova nad glavom, jer je bježalo od gladi, jer je tražilo bolji život?

A ima i ono- naturalizovani iliti asimilirani Sarajlija. Po definiciji, to vam je onaj što se diči Sarajevom kao jedinom stavkom u njegovoj biografiji koja vrijedi ičemu, iako tu nije rođen. I ti mi idu na živce. Brate, poštuj svoje rodno mjesto!

Proputovah ja ovu našu lijepu BiH. Bila sam u Banjaluci, Maglaju, Travniku, Čitluku, Mostaru, Žitomisliću, i zamislite- nigdje ne vidjeh k'o u Sarajevu da si poseban jer si baš odatle! Hercegovci se diče jer su Hercegovci, u Krajini vole što su iz Krajine, ali ne naglašavaju to kao da su posebna vrsta. U Sarajevu, naime, pojedinima valjaš i vrijediš samo ako si Sarajlija.

Po običaju kad me nešto iznervira, sjednem s tatom i pričam. Pitam ga je li tako uvijek bilo, kaže on jeste i dodaje: „Nije fazon u tome jesi li rođen ili nisi u Sarajevu, fazon je kad se znaš ponašati. Ima ovdje rođenih Sarajlija koji pljuju po cesti, bacaju smeće na ulice, psuju na sva zvona. A s druge strane, ima ljudi koji nisu rođeni u Sarajevu a pričaju kulturnije nego većina Sarajlija, imaju više škole, prošetaju do kontejnera radi jednog papirića. Nije ti rođenje u Sarajevu mjerilo kulture“

Pametan je moj tata, nešto kontam, pa mu se ubacujem u misao:“Znaš kako ja to gledam- možeš ti biti Sarajlija iako nisi rođen u Sarajevu. Meni svako ko živi tu tako treba da se zove. Ili, možeš i po opštinama. Ja baš volim što smo mi Ilidžanci. A ako ćemo o raji, nije raja ta raja što na sva zvona ističe da je raja, kontaš?”

Odvalimo se smijati, onako pomalo šanerski, pa se pojavi moja mama odnekle, pita šta me iznerviralo. A nisam ni vama konkretno rekla, zar ne? Heh, drug je objavio sličicu sa usporedbom opštine Centar i opštine Stari Grad pod snijegom, uz poređenje „ono kad je načelnik uz Rudog“ i „ono kad je načelnik iz Sarajeva“. I kao, čišća opština Stari Grad jer je načelnik iz Sarajeva. A pošto znam da nije zbog tog čišća, nego jer je jednostavno po nekoj logici od Starog Grada krenulo čišćenje, mene malo hajc uhvatio. Izvini druže, ali sposobnost načelnika ne mjeri se po tome odakle je. I njegova kultura ne mjeri se po tome odakle je. Ne kažem ja, ponekad te rodno mjesto obilježi pa si sirovina (ovo ide na račun jednog profesora), ali ponavljam- nečija sposobnost ne mjeri se porijeklom.

Image

Da šibnem još nekoliko primjera, čisto da potvrdim tezu:

–          Gigo je Cazinjanin, ali boljeg Sarajlije srela nisam. Kako? Pa fino, brate, em kulturan em pošten, em se ne stidi odakle je, em poštuje grad u kojem sad živi.

–          Komšija Avdo izlopatao pola ceste sam da bi pomogao starijim ženama koje same žive. Isti taj komšija izborio se za novi asfalt prije koju godinu. Isti taj komšija izborio se za poštu kod nas u Osijeku. A Avdo iz Bratunca.

–          Moja Adnana iz Bugojna, pa ima ljepši izgovor od većine Sarajlija. Ne miješa afrikate. Ide u pozorište. Kulturno čeljade brate.

–          Samri nije mrsko iz Ilijaša doći do centra, a nekima iz centra mrsko izaći iz kuće. Raja.

–          Edina lopatala nekidan kad je napadao snijeg ispred svoje zgrade na Stupu. Edina žensko. A iz Foče.

–          Ima jedan doktor kod nas u ambulanti, kaže dok je išao na faks u Tuzli znao je po 3h pješačiti. Pametan lik. I pošten. I dobar doktor, bolji od većine Sarajlija.

Ovo su neki životni primjeri, ima ih još tona, ali da ne duljim. Mislim da je suština jasna. Eto, rođena sam Sarajka (može neko da tvrdi da nisam, ali eno u rodnom listu piše bolnica Koševo, porodilište Jezero) pa mi svejedno odakle je neko. Bitno da je čovjek. Na razgovoru za posao niko te ne pita jesi li Sarajlija, nego znaš li raditi. Ako su nekog pitali je li Sarajlija molim da mi to kaže, pa da se ne prijavljujem na taj posao. I to vam je diskriminacija, da znate. I da, nije ovo samo sindrom Sarajeva, purgeri u Zagrebu ne vole Hercegovce koji su tu doselili, a u Beogradu te smatraju šljamom ako nisi rođen u „velegradu“. Savjetujem da promijenite mjerila- biti čovjek ne polazi od grada iz kojeg si, nego od kućnog odgoja i okoline, a i tome pisah.

Drug,  mnogo me iznervirala ova tema. Treba biti iznad toga. sVaćaš?

P.S. #onokad čovjek koji nije iz Sarajeva pjeva o njemu to ovako zvuči

Advertisements