Oznake

, , , ,


Nije ni  vrijeme ni mjesto da se počne jedna ovakva priča, ali svejedno; ja ću je početi. Počet ću pisati u inat svima koji više ne vjeruju u mene. U inat onima koji su zaboravili da postojim. Jer, to je jedino što me još uvijek drži u životu- inat.

Moje ime nije važno. Oni kojima su ove rečenice upućene znat će ko sam. Ostali nisu bitni,jer,na kraju krajeva, ovo je samo moja ispovijest i vi birate da je čitate. Gledajte na to kao na priznanje bilo kojeg čovjeka, možda čak vašeg susjeda, prijatelja, rođaka. Kad se sve svede na najjednostavnije dijelove, ovo je samo priča jednog čovjeka koji je ostao sam.

Rođen sam u Sarajevu 1984, godine kada je Vučko hodao gradom i širio bratstvo i jedinstvo.  U socijalizmu koji je vladao tada, moji roditelji su bili pošteni Jugosloveni, pripadnici radničke klase, baš kao i većina stanovništva u bivšoj državi. Ali, ne pišem ni ja ovo kako bih opisivao vladavinu druga Tita niti da bih pričao o Jugoslaviji. Ja sam samo eto imao sreću(ili nesreću) da se rodim baš tu, te godine.

Rekli su da mi je Vučko donosio sreću i da sam, baš kao i sve bebe te godine, rođen pod sretnom zvijezdom Olimpijade. Da, baš! Moje „srećno djetinjstvo“ obilježeno je recesijama i inflacijama koje sam osjetio na nedostatku igračaka, kasnije učeći da se igračke mogu zamjeniti čahurama od metaka i sličnim ostacima. Ako ništa, to me makar naučilo zakonu jačeg i snalažljivijeg koji mi je dobro došao kasnije.

Da skratim priču, rat sam proveo kao bilo koji drugi tipični sarajevski pubertelija-idući u školu i krijući se od granata. Ne želim ni spominjati kakve su to godine bile niti kakav je nivo obrazovanja bio pružan. Ali, sve je to sada iza nas.

Moja priča počinje završetkom tih burnih godina, kada smo se konačno 1997 vratili u naš stan na Grbavici. I baš kao u pjesmi Zabranjenog Pušenja, sve je bilo srušeno do temelja i valjalo se dizati iz pepela. Sjećam se da je stari radio sve i svašta. Sjećam se i majke koja je jela jednom dnevno da bi više hrane ostalo za mene i mog trogodišnjeg brata. I sjećam se Ćate i Lepog, prvih drugova s Grbavice, školskih kompanjona i…

Poslali su me u školu te jeseni. Ista škola u koju je Ćata išao. Nastavnici, klupe… sve srušeno i oštećeno ratom,  a svi nekako optimistični. Nisam vidio optimizam ni nadu. Valjda sam zbog toga i počeo da pušim, sakrivajući se iza škole sa Ćatom. Počeo sam da izostajem s nastave, hodajući okolo po Vilsu, ponekad jednostavno blejeći u Miljacku, prljavu i beznačajnu baš kakva je i danas. Nikog nije bilo briga što me nema. Ćata bi ponekad krenuo sa mnom, ponekad bi se tu našao i Lepi. Dani su prolazili.

I jednostavno tako, iz čiste dosade i apatije, počeli smo duvati ljepak.  Ne sjećam se tačno kada je sve to počelo niti kako smo uopšte došli na tu ideju. Znam samo da je bilo zabavno pobjeći u neki svoj svijet, gdje te niko ne zna i gdje ti naređuješ. Eto, upravo tako smo se mi osjećali dok bi udisali opojne pare Sintelana, sakrivajući se u srušenim barakama. Ubrzo smo počeli da se snalazimo i za travu, a s novom zanimacijom došli su i novi ljudi. Mrki, Emša, Reha, Moke… i tada je za mene počeo jedan novi život koji nije uključivao školu niti porodicu. Zaboravljao sam na svijet oko sebe. Zaboravio sam da imam brata koji raste i kojem sam možda bio potreban. A kako sam ja zaboravljao njih, tako su i moji roditelji zaboravili na mene. Ne znam kako nisu primjetili. Nisu shvatili ni onda kada je Ćatina mama otkrila kako se provodimo i zabranila Ćati da me viđa. Nisu shvatili ni kada su Lepog izbacili iz treće škole zbog navodnog konzumiranja opojnih sredstava. Oni su i dalje u meni vidjeli svog sinčića, koji je, eto, „išao u drugi energetske i učio zanat.“

Sve bi bilo uredu da me Ćata nije napustio. Od dana kada je rekao da mu je dosta i da neće više, za mene je prestao da postoji. Nisam ga shvatao. Ja sam tražio svoj izlaz i bijeg, a on se činio kao izdajnik.

„Ajde bolan brate! Vidiš i sam da nam škodi! Mani se toga. Treba živjeti!“

Okrenuo sam mu leđa. Vjerovatno sam tada okrenuo leđa i životu i shvatanju istog. Konstantno napušen. Sam ili s drugima, bilo mi je svejedno. Dane sam provodio kod stadiona, po Vilsu, lutajući besciljno. Starci i dalje nisu primjećivali ili su se pravili da ne primjećuju. I onda je došla i ta 2002, u obliku slobode i dugo čekanih 18 godina. Mlad i po prvi put zaljubljen, hodao sam okolo pušeći džointe kao cigarete. Ona… ime joj Maša. Ili su je bar tako zvali. Tatina curica. Duga plava kosa, zelene oči i osmijeh… Puna života, učenica „Treće gimnazije“. Ja klošar, ona dama.

Elem, počeli smo hodati. Šta li je ona vidjela u meni i sad se pitam. Skrivao sam od nje da duvam. Možda sam je htio zaštititi, a možda sam jednostavno htio samo sačuvati svoj svijet, svoje sklonište.

Nije bila glupa. Ubrzo je shvatila da sa mnom nešto nije uredu i da nešto krijem od nje. Nakon mog upornog insistiranja da prestane sa kopanjem po mom privatnom životu, ostavila me.

„Mislila sam da sam i ja dio tog života, ali sad uviđam da sam griješila. Boli me ovo, ali gotovo je.“

Te zime sam nakon tri godine ponovo sreo Lepog. Bio je sav propao, upalih očiju i tamne kože. Dernek kod njega. Želim li doći? Pa što da ne.

Shvatam da Lepi sam živi. Kaže da pomalo dila i da se druži s nekim dobrim likovima koji mu pomažu. Njegovi ga izbacili iz kuće. Ne žele čuti za njega.

Stižemo u stan. Sve smrdi na gandžu. Šprice po podu. Trešti muzika, a po kaučima se pružili neki likovi među kojima prepoznajem poznate face: Mrki, Reha,Moke. Lepi mi pruža pivo. Uzimam i tražim od njega dim.

„Imam ja nešto bolje za svog starog druga.“

Vadi špricu. Na početku oklijevam, ali uskoro osjetim ubod i heroin kako se širi mojim venama.

Derneci kod Lepog postaju redovna okupljališta. Nafiksam se i dobro mi. Zaboravljam na Mašu, na Ćatu… Vrijeme prolazi. 2004. Odlučujem otići.

Cilj mi je bio Njemačka. Ubijedio sam starce da idem u potragu za poslom i budućnošću koju ovdje ne vidim. Nije im trebalo dugo da razmisle. Stari podigao neke pare s banke. Pozdravio sam se i krenuo u svijet.

Njemačke nisam ni vidio. Već u Zagrebu upadam u neko društvo koje zna Lepog. Tu nastavljam derneke, miješajući sve što mi pod ruku padne. Sve dok…

Jednog jutra se budim u bolnici. Aparat za disanje. Infuzija. Očigledno sam se predozirao. Dolazi doktor. Njegov izraz lica izražava gađenje. Ali ni slutio nisam da ću tog dana otkriti kako moj život više nema smisla. Znao sam samo da mi očajnički treba jedan špric.

„Gospodine, vi niste odavde. Koga da obavijestimo o vašem stanju?“

Kroz glavu su mi proletjele slike majke, oca i brata.

„Nikog“

„Gospodine, vi morate na rehabilitaciju. Također, postoji još nešto što vam trebamo saopćiti…“

Rehabilitacija. Sinulo mi je! Ćata!

Nakon trećeg pokušaja da ga dobijem na telefon, konačno se javio. Oklijevao je kad je čuo moj glas, postao nervozan. Nisam shvatao. Rekao je da ne može pomoći. Rekao je da mu je žao i da trebam nazvati roditelje. Tu-tu-tu…

Tu noć sam sanjao kako padam u sve dublju provaliju. Dozivao sam pomoć  a nikoga nije bilo. U snu se javilo i Mašino lijepo lice i one riječi koje je rekla na rastanku. A onda je njeno lice poprimilo oblik Lepog koji mi je nudio još jedan špric.

Probudio sam se u bunilu. Ruka mi je krvarila jer sam slučajno istrgao infuziju. Dotrčale su sestre da mi pomognu.

„Budite oprezni, pacijent ima AIDS.“

Sve je ponovo postalo crno.

__________________________________________________________

Nakon par dana provedenih u bolnici, javio sam se svojima. Majka je plakala. Otac nije rekao ništa. Od tada me više nisu nazvali.

I eto, danas, dvije godine otkako sam otkrio da imam SIDU, sjedim ovdje u svom malom stanu u komuni. Čist sam. Više čak ni najmanja želja za džointom, a kamoli špricem nije prisutna. Samo, više nemam gdje otići. Komuna je postala moj dom. Ponekad se sjetim Sarajeva i svih onih dana pored Miljacke. Nedostaje mi sve to. Nedostaje mi Maša. I Ćata. Od jednog momka sa Čvile koji je nedavno stigao ovdje čuo sam da su zajedno. Ne znam da li je to tačno. Znam samo da su me svi zaboravili. A i ko bi normalan pamtio osuđenika na smrt.

Ipak, svjestan sam da ću jednog dana  morati nazad. I ne pitam ja njih da li će me prihvatiti i ponovo mi vjerovati; pitam sebe kako ću ponovo vjerovati istim onim ljudima koji su od mene napravili ono što sam sad.

Advertisements