Oznake

, , , ,


Internet ljubav, ljubav u doba twittera, ljubav preko facebooka, u vezi sa… Zar nam se i ljubav svela na društvene mreže?

Image

Možda je ovo malo izlizano pitanje. Već odavno raspravljamo o ovome fenomenu i smijemo se onima što su dva dana u FB vezi a ‘vole se najviše na svijetu’. Neću da pišem o tome. Meni nedostaje staro, dobro ašikovanje. Ako E. ovo čita, sjetit će se kako je nedavno rekla kako bi voljela da joj neko samo jednom kaže ‘zumbule moj’ ili nešto u tom fazonu. Nema više zumbula, pendžera, tamburaša, serenada, ali nestanak istih nije posljedica digitalnog doba. Ipak, postoji onaj vakuum između serenada i društvenih mreža. Kako su tada ljudi ašikovali?

Prvo su bila pisma, pa onda telefoni, pa sms poruke, pa… dobro, ostatak scenarija znamo- ono kad nam neko posveti tweet ili FB status, to je, čini mi se, savremena ljubav. Pamtim ja malo drugačije, a opet moderno vrijeme. Nekad smo slali sms poruke, pa dok dočekaš odgovor brojiš minute (u prosjeku 3 min da se otkuca i pošalje poruka ;)). Meni je to bilo ljepše od ovog instant interfejsa, ali ja sam onaj tip koji bi i pisma pisao, pa bih odgovor danima čekala.

Internet nam je stvarno olakšao komunikaciju, ali je unio i crva sumnje u skoro svaku vezu. Svi smo postali stalkeri svojih partnera i simpatija- visimo im na različitim profilima, znamo gdje su, s kim su, šta vole, šta ne vole, jesu li izašli, što su izašli, što nisu izašli, jesu li jeli, jesu li ljuti, jesu li zauzeti, ko im je komentarisao status, s kim su postali prijatelji, kakvu su pjesmu postavili… Živimo ovakve ljubavi, postale su nam svakodnevnica!

Čak i kad smo single, potencijalnog partnera tražimo radije na društvenim mrežama nego u kafićima i mjestima za izlaske. Jednostavno, tako nam je lakše. Svi imamo poneki twitter crush, nekog s kim četujemo, čiji profil volimo da posjetimo. Život živimo online. Priznajem, ja sam veliki internet ovisnik- na FB svašta lijepim, twitter mi dođe kao terapija, putem skype- a flertujem. Tuga od života, čini mi se 🙂

A opet, jedna sms poruka mi izmami veći osmijeh od bilo kog internet posta. Jedan telefonski poziv me obraduje više od skype call- a. Eh, kad bi još kakvo pismo ili razglednicu poštar donio, pa mojoj sreći ne bi bilo kraja!

Bilo bi dobro malo vremena odvojiti za ljubav u stvarnom životu i vezu prenijeti u offline svijet, bili bismo mnogo mirniji i manje opsjednuti, čini mi se.

Moja A. recimo ima dobar način bijega od digitalizacije- pravi album sa najdražim fotografijama i tu stavlja male podsjetnike na lijepe trenutke, što u vezi, što sa prijateljima i porodicom. Imate li vi neki svoj način bijega od online svijeta?

Advertisements