Oznake


Nema te priče na svijetu koja je identična nekoj drugoj priči. Postoje slične priče, priče koje imaju detalje koji se podudaraju, ali ne postoje potpuno iste priče. Razlog za to je jednostavan – nema istih ljudi.

Svako na ovom svijetu je različit, svi drugačije reagujemo, ponašamo se, živimo i volimo. I pogotovo u ljubavi detalji nas čine drugačijim od drugih – nema tog para čija se veza može usporediti sa vezom nekog drugog, njima sličnog, para. Postoje stereotipi, postoje savjeti, razlozi, nabrajanja, magazinski tekstovi. Ali nijedan tekst ne može opisati baš vas, osim u slučaju ako ste ga vi pisali. A i kada sami pišemo o ‘nama’, ne možemo u potpunosti prenijeti osjećanja one druge osobe u vezi. Jer, koliko god da se razumijemo, svi smo, na koncu, individue.

Ovaj tekst nije priča o savršenoj vezi, niti savjeti kako vašeg muškarca/ženu učiniti zadovoljnim/om, niti su načini da prepoznate savršen par, niti razlozi kada treba prekinuti ili kada nastaviti ili kada stupiti ili ne stupiti u bračni odnos. Ovo je priča o dvije individue koje su se upoznale jednog ljeta u jednom gradu na jednom festivalu. I od toga dana odlučile hodati kroz život zajedno, držeći se za ruke i dijeleći dobre i loše trenutke.

Nije bilo teško zaljubiti se u njega. I nikad nije teško voljeti njega. Ponekad je teško prihvatiti da nije idealan, da nije sve ono što sam zamišljala i da ima mane. Samo što su se te mane uklopile u moje savršenstvo i moj mali svijet ljubavi.

A taj svijet ljubavi, to je ono kad mu dođem umorna s posla i žalim se kako život nije fer. Ili se žalim što se ne viđamo češće. Ili kukam kako je država otišla u tri (ili stotinutri) lijepe… Ili šutim, a on me grli. Ili mu dođem s posla sva srećna jer smo potpisali ugovor na koji smo mjesecima čekali. Ili njega prvog zovem da kažem kako sam položila ispit. Ili mu pošaljem poruku tek onako, da zna da mi fali iako smo se vidjeli prije koji satak.A on sluša, uvijek sluša, savjetuje, tješi, grli, ljubi.

To je ono kad je on nervozan i šuti, a ja zapitkujem iako znam da ga nerviram. Ili kada je lijen za bilo šta. Ili kada mi kaže da bi radije ostao kući i igrao igrice. I kada pijan u gluho doba noći pošalje poruku i probudi me. Ili kad prihvati prijedlog da odemo u Rim. I ono kada predloži da otputujemo u Pariz. Ili kada mi prepričava kakav je London i govori gdje sve trebam otići, a zna da idem bez njega i ne smeta mu. I kada mi oprosti sve moje ljubomorne ispade. Ili kad upozna moju mnogobrojnu i ne baš tako savršenu porodicu i oduševljava se svakim njenim članom. A ja ga grlim, ljubim, nekad se svađam, češće durim – samo da bih izazvala novo zadirkivanje, zagrljaj, poljubac.

On i ja smo najbolji prijatelji. Njemu kažem sve što me muči, a on u moju nerazumnu glavu unese trunku razuma. Ne pokušava da me mijenja iako bi to nekad rado učinio. Moj je, ja sam njegova, a opet smo samo svoji. Jer samo svoj i možeš opstati udvoje.

Nema tu neke velike filozofije. Trajemo dok traje ljubav, poštovanje, razumijevanje i prijateljstvo. Dok mu mogu reći sve što mi je na duši. I dok on meni može reći to isto.

Ne završavamo uvijek rečenice jedno drugom niti znamo u svakom trenutku šta onaj drugi misli ili radi. Nema uvijek cvijeća, romantičnih izlazaka ili filmskih izjava ljubavi. Ali je oko srca toplo, a u stomaku leptirići kao prvog dana kada sam bila tako sigurna da neću izgubiti opkladu da sam se kladila u šamar.

Jer znam da me nikad neće povrijediti namjerno. Čak ni kada sam izgubila tu opkladu nakon skoro dvije godine, a on se još smijao kao onog dana kad smo se kladili i umjesto šamara me poljubio.

Njegov zagrljaj je svijet u kojem stanuje mir i moja sigurnost. I moje srce.

Advertisements