Oznake

, , ,


Hello-2015-and-Happy-new-year-photo-with-a-little-girlSvakog decembra prisjetimo se ostalih 11 mjeseci iza nas. Svakog decembra Facebook za nas kreira novu aplikaciju koju onda naši Facebook prijatelji koriste da bi nama smrtnicima koji ne objavljujemo sve sitne detalje naših života pokazali koliko su ustvari bili srećni u godini na izmaku. A sreća se ne mjeri brojem lajkova ni brojem objavljenih fotografija. Sreća se ne mjeri uopšte, ona se samo živi i u njoj se uživa. Jer, previše kratko traje da bi se o njoj razmišljalo ili da bi se ona planirala.

Dvijehiljadečetrnaestoj godini sam zahvalna na mnogo čemu, ali joj i zamjeram nekoliko sitnica. Pamtit ću je po prvom putovanju u London, Berlin i Istanbul, po ljudima koje sam srela slučajno a koji su mi postali neizostavan dio života, po nezaboravnom Exitu, po ljubavi kojoj je s krajem godine došao kraj.

Bila je to godina uspomena, putovanja, plesa, dobre muzike. Godina ljudi. Godina prijateljstava. Godina smijeha. Stresa. Nervoze. Godina vina. Godina u kojoj volim sebe i ljude oko sebe.

Godina u kojoj sam promijenila posao, a sa bivšim kolegama sačuvala skoro pa porodične odnose. Godina koju je obilježilo 35.000 osmijeha u 25 bh. gradova. Godina u kojoj sam naučila cijeniti sitnice.

Godina u kojoj sam plakala. Godina bola. Godina shvatanja da život može nestati u sekundi i da su sve naše svakodnevne brige nevažne.

Godina u kojoj sam probala sushi. I tursku baklavu sa pistacijama. I engleski doručak. I raznovrsna njemačka piva.

Godina u kojoj sam nakon dugo vremena srela Radku, svoju cimerku iz srednjoškolskih dana. U Berlinu, na Alexanderplatzu, u pratnji moga Dede.

Godina u kojoj sam naučila da nećemo pamtiti suze, pamtit ćemo samo osmijehe. I kada me neko u budućnosti upita za tebe, imat ću samo riječi hvale. I željet ću ti svu sreću svijeta. Jer ništa ne može izbrisati sve lijepo što smo podijelili.

Ovo je godina u kojoj sam zahvalna što su moja tri sunca –Adnana, Anesa i Erna – uvijek imale vremena za naša druženja. Što sam rođendan proslavila sa ljudima koje volim. Što imam Emira i Majdu, da mi naprave stand up komediju i onda kada mi nije do smijeha. Što i dalje vjerujem u ljubav kada pogledam svoje zaljubljene prijatelje (Š. I V., je li se prepoznajete?). Godina u kojoj sam zahvalna što je Alma i u dalekoj Americi i dalje moja Alma. Godina prijateljstva i svih onih ljudi koji uvijek imaju vremena popiti kafu, a za koje je ovaj blogpost prekratak da bi ih nabrojala.

Godina u kojoj mi je porodica i dalje nešto najvrjednije što imam. Godina u kojoj je na svijet došla moja Lorena. Godina u kojoj sam dobila najljepšu titulu – tetka.

Od dvijehiljadepetnaeste tražim samo da je dijelim sa istim ljudima sa kojima sam dijelila i ovu na izmaku. Tražim osmijehe i prve zubiće moje Lorene. I susret sa Cristinom, Vesnom i Ivaylom u Bukureštu. Jer istinski živimo samo kada se smijemo, a najljepše se smijemo kada smo zajedno. Sve drugo je samo bonus.

Advertisements