Moja pokojna baka bi često govorila da žena treba znati svoje mjesto, ali treba znati i postaviti muškarca na njegovo mjesto. Rekla bi i: „Sine, jedan se oteg'o, drugi se proteg'o, od sudbine ne možeš pobjeći.“

Moja baka nije bila neka feministkinja i mislila je da je ženi mjesto prije svega u kući. Moja baka bi na moje 24 godine, da je živa, već kukala kako sam ostala stara cura. Ali, moja baka je znala postaviti muškarca na njegovo mjesto. I znala je da sreća nije posljedica braka, materijalne imovine ili bilo čega takvog. Za nju je žena bila srećna kada je bila zadovoljna sobom. A moja baka bila je srećna žena jer nikom nije dala pardona.

Možda sam na nju povukla tu crtu tvrdoglavosti jer na sebe ne dam. Nisam papak. Udariću u zid hiljadu puta, ali ću opet po svom. I zaljubit ću se, i pustiti da mi slome srce, i nastaviti dalje. Moje slomljeno srce liječe ljudi na tri kontinenta i u četiri države, pa me valjda zato i nije strah udarati glavom od zid. Možeš biti udaljen vremenskim zonama i prostorom, al’ znaš da su pravi ljudi oni koje zoveš i kad si srećan i kad si sjeban, u bilo koje doba dana i noći. Jer znaš da postoji neko ko će zbog tebe ostati budan u Kataru ili ustati zorom u Americi.

The_Martini_FairyPonekad pomisliš da nikad nećeš preboljeti rastanak od osobe koju si volio. Onda upoznaš nekog novog. Nekog ko je tako pogrešan i za kim ne bi smio ni krenuti, pa ipak potrčiš. I trčiš, i juriš, i umjesto da stigneš tu osobu shvatiš da ti je baš lijepo tako, dok trčiš. Jer ne misliš. Jer ne patiš. Jer udaraš glavom u zid i počneš se smijati. Jer ti neko sjebaniji od tebe toči martini dok praviš još jednu potencijalnu grešku. I smijete se zajedno jer znate koliko vrijedite. I koliko je na gubitku onaj ko vas ne želi u svom životu.

Moj drug iz srednje studirao je u Americi, našao ljubav ali nije i posao. Vratio se u Bosnu jer mu je viza istekla, a da može, najradije bi samo njoj rekao da je voli. I tužno je to. Tužno je kako neki ljudi odustaju od ljubavi a drugi nemaju šansu da tu ljubav žive. Tužno je kako smo srećni dok prepričavamo beznačajne poruke i dajemo im značaj, a neko ko zaista voli ne može biti istinski srećan. Ne dok je on Bosanac bez vize, a njegova ljubav Etiopljanka u Americi.

Oni koji šute najviše pate. Mi koji prepričavamo smo zabavni. Mi ćemo se s nekim ljubiti u wc-u kafane i sutradan pričati drugaricama kako nismo trebale jer je on pogrešan. A ustvari ćemo misliti da smo baš trebale. Jer baš nam se sviđa ta njegova pogrešnost. Jer i sami smo pogrešni.

Nisam papak. Ni papanka. Pjesma kaže da takvi k'o ja nose gaće na lastiku i ćute ljubav veliku. Možda i prvi najebemo, ali ne damo na sebe. Od sudbine ionako ne možeš pobjeći, ma koliko trčao.

Advertisements