62909726016078837_L2d5nVS7_cKako uđeš u nečiji život? Slučajno? S dopuštenjem ili provališ? Kucaš na vrata ili zvoniš na fiktivna zvona, uz pratnju tamburaša, pompezno, citirajući, recimo, Štulića?

Uvijek sam oprezna kad puštam ljude u svoj život. Rijetki mi se uvuku pod kožu. Rijetkima stvarno odgovorim kad me pitaju kako sam, a ne samo forme radi. I uz sav taj oprez, pogriješim. A greške, kad ti se uvuku pod kožu, peku. Svrbe. Čine da treperiš zbog pogleda, riječi, dodira. Nije to ljubav, ne dajte se zavarati.

Ljubav se rađa u osmijesima. U onim slučajnim dodirima i nespretnim pogledima. Pod zvjezdanim nebom jula, uz rijeku. Ili u gradu koji je oduvijek tvoj grad samo to ne shvatiš dok u njemu ne zavoliš. Kod ljubavi ne griješiš. Ona se desi brzo, snažno, izgori i onda tiho umre.

S druge strane, griješiš iz potrebe da budeš centar nečijeg svijeta iako dobro znaš da ne možeš jer vaši svjetovi se ne poklapaju. Ali, eto, baš hoćeš. I proradi ego, onaj unutrašnji prkos da možeš sve što hoćeš.

Greške su tu da te čine živom. Da kažeš: „Jeste, žena sam, nisam svetica. Šta me osuđujete? U kom vijeku živimo?“ I desi se da ne znaš šta ti je uradio i kako se pojavio, mogu ti do mile volje ponavljati da je pogrešan, a ti ćeš i dalje trijezna da želiš, a pijana da ispunjavaš vlastite želje.

Ljubim kad poželim, ne kad mi društvo kaže da je to prihvatljivo. A društvo voli da određuje šta je prihvatljivo – suknja ti je prekratka, noge su ti debele, narodnjake možeš da slušaš samo prva dva mjeseca nakon raskida, nemoj da te neko vidi da se ljubiš po kafanama, nije za ženu da ide po kafanama niti da luta do kasno u noć… i na kraju krajeva, šta će ti bivši reći?

S razlogom su bivši valjda, šta me briga šta će reći. Pita li mene neko šta ja mislim ili kažem?

Poslije ljubavi ostaju dva saučesnička pogleda koja traže opravdanje jedno od drugog kroz zavjesu kafanskog dima. Ostaje “Ćao, kako si?“ i tupi osmijeh. Pjesme, karte sa koncerata, slike sa putovanja i praznina. Osjećaj da si nekada nešto imao. I znaš da je kraj.

Poslije grešaka znaš da nikada ustvari nisi imao niti si pripadao. Nema zajedničkih fotografija, poruke ionako brišeš da neko slučajno ne sazna. I čekaš da ponovo zasvijetli displej prikazujući njegovo ime. Jer nikad stvarno ne znaš je li kraj. Dok sama ne kažeš dosta je. Ali, da bi to uradila, prvo moraš da ga izbaciš iz života i zatvoriš sva vrata. A to je teško nakon što ti neko provali u život, bez kucanja, pompe i recitiranja stihova.