Nedostajanje je smiješna riječ. Šta ti nedostaje? Ljubav koju si nekad imala? Ulice nekog grada? Ljudi? Ili nedostaješ sama sebi, onakva kakva si bila u nekom gradu, u nečijem društvu, u određenoj situaciji?

Ne volim nedostajanje. Čežnjivo je. Miriše na prazninu, vuče na tugu. Ne mogu sebi dozvoliti da mi nedostaju ljudi koje volim.

Maj miriše na prve jagode, a ja ne znam ni da li si ikad znao da volim jagode. Pisat ćeš mi o stvarima koje su bile zaista važne prije tačno godinu dana, a danas samo nedostaju. Za koju godinu samo će nas društvene mreže podsjećati da smo postojali, zar ne? Banalno je kako stvari ostaju u prošlosti, a mi se sjećamo samo njihovih kontura, zaboravljajući na suštinu. Pamtimo lijepo, zaboravljamo ružno.

Ne volim nedjelje, dosadne su, spore i uvijek sa sobom nose ponedjeljke. Nedjeljom se Adnana javi video pozivom iz Južne Amerike, a ja samo želim da je zagrlim. Sjetim se nedjeljnih buđenja u stanu na Alipašinu, uz pjesme Zorana Predina, bezglutenski doručak, prepričavanje ljubavnih problema i spremanje ispita. Nijedna od nas dvije tada nije mogla pretpostaviti da ćemo koju godinu kasnije biti razdvojene vremenskim zonama i godišnjim dobima, svaki put uspostavljajući kontakt između male Bosne i ko zna koje zemlje.long-distance-relationship

Navikla sam na udaljenosti. Strpaš pola života u kofer pa odeš. Ili neko ode od tebe. I prilagođavaš se dužini radnog vremena, radnim i neradnim danima, Floridi i Njujorku. Pozivi postanu rjeđi s godinama, ali onda Alma javi da dolazi baš u godini u kojoj mi najviše treba. I sjetim se besjeda na balkonu, uz mamine uštipke i razglabanja o svim onim svijetu nebitnim dilemama o značenju neke poruke, pogleda, dodira, riječi. Kad dođe, zatvarat ćemo balkanske kafane i plakati zbog neprežaljene ljubavi. Jer nije zabavno plakati sam, zabavno je samo kad nekome vjeruješ toliko da možeš zaplakati pred njom.

Nedjeljom Iva protestuje. I protestovala bih i ja, ali mi je Skoplje trenutno malo daleko a u Sarajevu se i dalje plašimo protesta. Zato imam sve slike i dešavanja uživo, priče, obećanja, vjeru ljudi. Nedjeljom uveče gledam je kako priča za Al Jazeeru i neopisivo sam ponosna. Jer s naših dvadeset i nešto možemo sve osim pronaći muškarce koji će nam odgovarati. I koji će biti ravnopravni sa nama. Sjetim se naših višesatnih analiza antropološkog ponašanja heteroseksualnih bića muškog spola i crnog banjalučkog vina uz muziku Natalie Oreiro iz sapunice našeg djetinjstva. Nekad stvarno nije teško bol zamijeniti slobodom.

Nedjelje podsjećaju i na kafe s Ernom, Anesom i Adnanom. I iako Adnana fizički nije s nama, prisutna je u svakom razgovoru i anegdoti. S Ernom i Anesom se smijem dok se glumci iz predstave pred nama skidaju. Jedemo u tim nekim chic sarajevskim restoranima i baš je super jer se osjećamo kao da smo u sceni omiljene nam serije. Svaka ima svoj život, ali u životima svake od nas ima mjesta za naša mala druženja.

Nisam sama u Sarajevu, imam svoju Hercegovku koja mi nedostaje vikendima. Nju pratim na dejt nedjeljom naveče, uz obavezno zapisivanje broja tablica potencijalnog luđaka. Ipak je ovo Sarajevo a nama se ne dešavaju normalne stvari. Nedjelje s Majom mirišu na prženice u Šekerovoj, pogled na grad koji se tek budi i glavobolju zbog grešaka od prošle noći. I ponekad, da mi nije Maje, možda bih se i slomila i odustala od one jake mene koja odrastanjem polako postajem.

Ne moraš voljeti muškarca da bi imala ljubav. Ja volim njih, volim to što mi i najgoru nedjelju poprave nekom našom zajebancijom. Što ćemo svaku tugu zajedno liječiti smijehom i alkoholom, i što nam ne trebaju muškarci da nas vode kroz život, nego, ako poželimo, da kroz njega putuju s nama.

Nedostajanje je glupa riječ. Fizički, neko i nešto može da nedostaje i to sam naučila. Ali, pravi ljudi nikada ne odlaze od tebe. Oni nađu način da ostanu, čak i kada su miljama daleko od nas. Ne mogu sebi dozvoliti da mi kroz život nedostaju ljudi koje volim.

Advertisements