Stotinu kilometara daleko od mene čini se kao da se dešava nešto što liči na život. Kod mene se, pak, dešava još jedna radna sedmica, u kancelariji od 9 do 5, zatrpana papirima i prašinom od koje kišem. I opet želim pobjeći. Jer, čini se kao da se stotinama kilometara daleko od mene dešava nešto što liči na život.

Uvijek negdje žurim. Sve mora biti u roku, sve mora biti na vrijeme, sve mora biti sad. Kao da sutra ne postoji. Kao da će svijet propasti zajedno sa svim mojim planovima. A onda shvatim da sam sa svoje 24 dogurala i dalje nego što sam trebala.16_carmin

Nikad ne znaš šta nosi sutra. U Parizu skinu katance ljubavi s mosta, u Sarajevu jedna djevojka filmski odradi scenu davanja broja telefona, ali telefon nikada ne zazvoni. Samopouzdanje je čudna stvar – petkom je na vrhuncu, utorkom obično visi s litice. Brojiš dane. Sve ti smeta. Prokleta alergija, umor, galama, gradski prevoz, papirologija.

Razmišljanja pred spavanje su uvijek ista. Namrgođena, shvataš da ti se oduvijek sviđaju samo momci kojima nešto fali. Koje treba popravljati. Odblokirati. Odgajati. Kada ćeš pronaći muškarca?

Jutarnji rituali su više – manje mehanički. Tuširanje, doručak, šminkanje, dobro jutro Maji, Ivi, Adnani. Nasmiješ se. Ništa ti neće ovaj dan pokvariti. Kako na kraju onda ipak nekako ispadne pokvaren?

Mijenja ti se svijet. Mijenja ti se sve. Prošlost, sadašnjost, budućnost. Hoćeš sve i hoćeš odmah. Ali ne može sve odmah, zar nisi do sada naučila? Strpljenje. Sabur. Gdje žuriš? Prokleta bila, zaustavi se bar jednom! Uživaj u sitnicama, voli trenutke.

Vrijeme nosi rješenja i promjene, a ti iz ove kože ionako ne možeš. Koliko puta ćeš udariti glavom od zid dok ga konačno ne probiješ? Niko ti ne garantuje da se iza tog zida nalazi nešto što liči na život. Jebiga, život je valjda ono što se dešava dok ti praviš planove o životu. U svojoj koži ti najbolje znaš je li taj zid vrijedan rušenja.

Advertisements