tumblr_mb57s3ftim1qihodeo1_500Danima mi se motaju rečenice po glavi, a nikako da počnem tekst. Riječi su ponekad najbolji saveznik, a nekad najljući neprijatelj. Prošli su majevi, otrijeznila sam se, u Parizu neko ipak spašava katance pa možda spasi i simbol ljubavi koja se ugasila, ako isti nije već odavno u Seni. Rehabilitiram se snom i počinjem da shvatam da nisam spremna da mi se neko ozbiljno svidi. Vlastitu disfunkcionalnost liječim u tuđim disfunkcionalnostima i izbjegavam ljude koji su emotivno zreli. Nisam spremna,  a nisu spremni ni oni koji me okružuju. I uvijek jedna strana želi više od druge, a ja nisam spremna ni da želim ni da dajem. Okružene smo muškarcima koji uvijek imaju izgovore za nejavljanje i muškarcima koji bi nas ženili. Na Balkanu nam već otkucavaju nevidljivi satovi samačkog života i nema okupljanja rodbine na kojem me ne pitaju planiram li se uskoro udavati, a da ne spominjem vjenčanice i stomake u poodmaklom stadiju trudnoće koji su mi preplavili Facebook s prvim sunčanim danima ljeta. Srednje dvadesete nekom su zrele godine; meni izgovor da naspem još jedan martini i ponosno zaključim da sam premlada za sve osim za alkohol na svim kontinentima. I loše cipele.

U Sarajevu je ovih dana tužno, zbog nesavjesnosti jednog idiota ugašen je mladi život. I jebiga, naravno da se nakon toga zamisliš i zapitaš je li vrijedno kajati se zbog bilo čega kada ne znaš šta sutra nosi. Sva ljubljenja po kafanama i zaljubljivanja u pogrešnog su trivijalna, ali nam zaokupe misli, skrenu pažnju sa ozbiljnih tema i uljuljkaju nas u površnost ‘šta bi bilo kad bi bilo’ razmišljanja.

Skajp poziv od sat vremena sa Njujorkom nikada nije dovoljan da sumiraš sva ta razmišljanja i bezuspješne pokušaje. Pričaš ko se javio, a ko nije, slušaš o zajedničkom životu i ostalim novostima, a  onda Alma sumira razgovor u jednu rečenicu: Nisam sigurna kako se osjećam sa osjećanjima, ali sve ostalo je dobro. Jednostavno je tako, na pitanje ‘kako si’ odgovaramo o svemu osim o emocijama.

Anes je u kafani pustio Miru Škorić, Bosna je pobijedila Izrael pa smo svi slavili (a da nije, svi bismo psovali, takav nam je mentalitet), a ja sam mislila da sam se riješila svih duhova svoje podsvijesti. Ispalo je da nisam. Nema veze, u ladicu sa upaljačima i olovkama pospremiću i disfunkcionalne tipove jednog dana. Jer, ako je jednom naišao jedan s kojim sam mogla funkcionisati, naići će i drugi. Od muškarca tražim samo da zna šta je ofsajd (jer ovima koji ne prate Ligu prvaka jednostavno ne vjerujem), nasmijava me i ozbiljno shvata moje borbe sa vjetrenjačama.

Naravno, udariš u zid nekoliko puta, izabereš pogrešnog ili napraviš grešku, ali sve to s vremenom prođe. Oni iole funkcionalni tipovi zanimljivi su samo dok ti hrane ego, ovi koje želiš popravljati zanimljivi su uvijek. I dalje duboko vjerujem u ono da negdje postoje dvije podjednako disfunkcionalne osobe koje jedino zajedno mogu profunkcionisati kada budu spremne za to.

Nisam spremna da funkcionišem, robotski je. Za sve ostalo, zvonim na Bilić. Dvije strane grada, dvije različite osobe, isti rezultat: rame za plakanje, smijeh za glupiranje i skrivena boca nekog pića u frižideru. I sve može – i put u Solun, i bježanje na planinu, i ostajanje u vrelom Sarajevu.

Skoro pa će ljeto, a ljeto koje donosi osmijeh iz Dohe krajem avgusta i zagrljaj iz Njujorka sredinom jula ne može biti loše. Situacije su prolazne, bitni su ljudi koji ostaju. I odluke koje donesemo, a kojih se pridržavamo. Dok je ljudi i dobrih odluka, ne moramo ni biti sigurni kako se osjećamo sa osjećanjima.

Advertisements