Pakuješ kofer, a ustvari pakuješ sebe. Vršiš pospremanje života, sabereš se. I to je to, poslije ovog putovanja nema više raspadanja na dijelove, obećaš sebi.

Moj je kofer uvijek napola spakovan. Spremna sam da bježim kad zagusti i nikad mi puno ne treba da potrpam sve potrebno. U posljednje tri godine više sam se pakovala nego raspakivala. Ne znam pripadati jednom mjestu, ne drže me granice pa ni ljudi. I svaki put kada me uhvate jake emocije, ja idem na put. Da ostavim, da zaboravim, da se ne zaljubim.a-thousand-miles-away-from-home-yen

Ni kada sam voljela nekog drugog više nego sebe nisam mogla biti dugo u Sarajevu. Svakih dva-tri mjeseca mijenjam klimu, da mi ne dosadi. Jer Sarajevo lako dosadi – ljudi su isti, ulice su iste, svako svakog zna. U Sarajevu tvoja tuga nikada nije samo tvoja – ona pripada cijeloj mahali, razvlače je po ćoškovima i kafanama i njome plaćaju ceh vlastitih grešaka.

Od kraja 2014. putovala sam više nego ikada ranije. Bježala sam. I još bježim. I tako to dođe, na početku trčiš za nečim, probijaš zidove, boriš se sa vjetrenjačama, a onda kad shvatiš  za čim si trčala počneš da bježiš od toga. Istovremeno, bježiš i od sebe.

Ne dopuštaš drugima da te upoznaju jer šalješ najgoru sliku o sebi. Zatvaraš se u četiri zida svoje duše. I smiješ se dok još jedan dio tebe umire. Znaš da si pogrešno izabrala jer si htjela izabrati pogrešno. Muka ti je od osjećanja. Muka ti je od prokletog zida koji te proganja gdje god se okreneš.

Pakuješ kofer i misliš to je to, bježim i ne vraćam se ista. Biću bolja, popravit će me već nešto. Takva sam išla na putovanja – spremna na sve osim da se suočim sa sobom.

Ne možeš cijeli život bježati, trebaš se i suočiti. Reći svom odrazu u ogledalu da te ne može popraviti niko drugi osim tebe same i da je to ok. Pokupiti kofer i ne željeti da te putovanje popravlja. Ne tražiti zamjene za stare zidove. Vrištati od sreće jer je vikend bio dobar, a ne hvatati se za glavu dok te neko u stanu Bilić grli. Zagrliš sama sebe. Ne očekuješ. Znaš da te boli što si bila budala. I možda još uvijek jesi, ali sada bar to znaš.

Uredu je odustati od pokušavanja. Okrenuti leđa. Pobjeći. Nije uredu odustati od sebe. Jer nakon svakog pogrešnog poteza ujutro ćeš i dalje vidjeti svoj odraz u ogledalu. Nasmiješi se, podigni glavu i nastavi dalje. Tvoj kofer je tvoj prtljag, a prtljaga se niko ne rješava. Prtljag prihvataš i pored činjenice da se u njemu nalaze svi nezreli promašaji, umrle ljubavi, ljubljenja po kafanama, ljudi koje smo otjerali od sebe, bipolarni poremećaji, slomljena srca. Nastaviš dalje. Što je prtljag teži, to je putovanje neugodnije. Pokušavaš pobjeći i od sebe i od prtljaga, a što više pokušavaš sakriti prtljag to on postaje veći i teži.

Možda će se jednom desiti da izgubiš kofer ili ga zamijeniš sa nečijim, ali onda će ti trebati, nećeš moći bez njega. Zato kad se jednom suočiš lakše je i putovati. Jer ne bježiš da budeš popravljena, bježiš da se vratiš sa istim osmijehom sa kojim i odlaziš.

Advertisements