Cijeli život nešto čekamo. Čekamo bolje radno mjesto. Bolju platu. Boljeg šefa. Bolje auto. Priliku da odselimo. Diplomu fakulteta. Ljubav. Svako čeka ono što misli da mu je potrebno za sreću. „Još samo ovo i biću u potpunosti srećna… Još samo da…“ I prođe ti život u čekanju da se sve sitnice poklope. Prođe, a ti ne shvatiš da je sreća bila sve vrijeme uz tebe.sunshine

Probudiš se jedno jutro i shvatiš da su prošle godine dok si ti nešto čekala. Čekaš da sve dođe na svoje mjesto, a ti ni ne znaš koje je to mjesto. Na papiru imaš sve, a u životu i dalje nešto čekaš.

Nemam strpljenja čekati da život prođe. Izađem na ulicu i kada pada kiša i kada grije sunce jer svaki dan treba iskoristiti. Nemam strpljenja da prešutim „Volim te“ jer sutra već može biti kasno. Nemam strpljenja da čekam da se stvari same slože.

Jer sreća ne dolazi kad se stvari poslože. Sreća je tu negdje, čeka da je iskoristiš. Sreća je u podijeljenom osmijehu. U Celticu, dok ti muškarci u suknjama služe pivu. U Meku, uz dupli čizburger i pomfrit. U zdjeli sladoleda. I u neograničenim količinama hladne lubenice. U ljetu. I ponekad, u Sarajevu.

Tristo šezdeset dana u godini želim pobjeći iz Sarajeva, a onda nasumično odaberem pet da uživam u ovom gradu. Nasmijem se svakom prolazniku, fotkam ulice i poput turistkinje otkrivam nove kafanice. Ili sjedim u onim odavno poznatim gdje me niko ne pita zašto sjedim sama dok čitam knjigu ili prstima po tastaturi ispisujem novu priču.

Sreća je kad konobar zna kakvu kafu piješ. Sreća je i kad oko sebe imaš ljude koji će dragocjeni sat vremena pauze za ručak provesti slušajući tebe dok za katedrom braniš ideale i boriš se protiv vjetrenjača. Sreća je i kad mojoj Loreni izraste prvi zub, a ja se rasplačem jer nije ljubav paradajz. Nit’ je tetka bilo ko.

Kad bih samo sjedila i čekala ne bih uspjela primjetiti prelijepe plave oči konobara. Ni plodove domaćeg cherry paradajza. Ni kajsiju u dvorištu. Ni veseli osmijeh i prvi zubić dok male ruke pokušavaju otkriti nešto novo na mom licu.

Kad čekaš, fokusiraš se samo na ono što čekaš, puštajući sve drugo da prođe. Čekala sam bolji posao i karijeru, a pustila sam ljubav da uvene. Danas više ne čekam da se stvari poslože da bih bila srećna, danas sam srećna bez obzira što nemam sve. Jer nikada zaista ne možeš imati sve. Život drugih savršen je samo na društvenim mrežama, baš kao i tvoj. Nema uspona bez pada i obrnuto, i sve je to ok.

Danas kad se osvrnem unazad vidim da je sve ono što sam nekada čekala bilo prolazno. Ostali su samo ljudi. Na različitim kontinentima, u različitim državama i gradovima. Njih vrijedi čekati. Jer dok čekaš uživaš u svakom skajp pozivu. I svaki put znaš da si dan bliži datumu susreta. U utorak ću konačno zaista zagrliti posljednje tri godine smijeha i suza podijeljenih putem skajpa. A do povratka osmijeha u naš grad ne brojimo više mjesece nego dane. I vidiš, sreća je baš u tome što je tih nekoliko dana susreta možda vremenski prolazno, ali se ponavlja. I nema dana kada je posve lako navići se na činjenicu da neke zagrljaje moraš čekati, ali bar znaš da oni nikada neće nestati iz tvog života. Toliko toga je prolazno, važno je samo ono što ostaje. Svaki dan treba graditi uspomene. U svakom osmijehu treba naći snagu. U svakom tugovanju želju da nastaviš dalje. Ne možeš čekati život da prođe da bi bio srećan. Sreću gradiš sam i sada. Zahvalan što imaš priliku probuditi se svakog jutra u toploj postelji, doručkovati, zagrliti roditelje i drage ljude i, jednostavno, živjeti.

I znaš šta Desanka, mnogo si nas zeznula sa onim „Sreća je lijepa samo dok se čeka“. Pojedosmo se čekajući, pa se razočaramo. Sreća je lijepa onda kada se živi. Svakog dana.

Advertisements