Playing_with_my_feelings_by_vanitas22Baba Bosa je narezala lubenicu i iznijela je na balkon, a mene su u mislima posjetile obje moje bake, iako već neko vrijeme počivaju na nekom mirnijem i boljem mjestu. Jadransko more se raspuklo pred našim pogledom i mir je konačno dobio materijalni izgled. Srce žene koja može da voli cijeli svijet kao da je njeno unuče, blag mediteranski vazduh i početak još jednog avgusta. Nekoliko godina unazad avgust je rezervisan za more, lubenice, breskve i Sarajevo Film Festival. Od ove godine rezervisan je i za dočekivanje, posmatranje aviona kako šaraju nebo i spoznaju da sreća može poprimiti oblik.

Naspavaš se nakon mjeseci nespavanja i probudiš se a pred tobom nema zidova. Nisi ih srušila, otkrila si da kada to zaista poželiš, zidovi nestaju. Čekaju te slapovi u Fojnici, ljudi koji te svojim osmijehom mogu nasmijati, avioni koji slijeću iz Amerike, martini, masline i muzika. Vožnja motorom, vjetar u kosi i beskrajni ples. Odluke koje te ne ograničavaju, tvoj život, tvoja stvar. Oslobodiš se muškaraca koji ti sputavaju misli i slobodu, ne ovisiš ni o kome i pjevaš tako glasno da te komšija upozori kako ti vokalne sposobnosti baš i nisu za rano jutro.

Plešeš. Lutaš Sarajevom. Smiješ se. I odbrojavaš.

I naiđe loš dan, a ti ga otjeraš. S poštovanjem. Uvijek je lijepo otkriti kako možeš biti mirna i u najgoroj situaciji. Mjesecima poslije se smiješ onim maratonskim trčanjima u februaru i kafanskim ljubljenjima u aprilu. Piješ maminu orahovaču i planiraš sve zajebe koje do sada nisi. I odbrojavaš. Jer, evo, još dva mraka i biće na aerodromu.

Nikada nisam znala biti potpuno bezosjećajna. Pravim pogrešne odluke iz želje da promijenim nešto što je unaprijed izgubljeno. Djelujem nezrelo i nedorečeno. Kajem se zbog tih odluka i razmišljam kako ću se jednog jutra probuditi i pitati „Šta ako?“

Otjeraš i pogrešne i prave jer vrijeme nije pravo. Zaroviš glavu u papire, lice ti se ne vidi od ekrana laptopa, podočnjaci ti liče na kolijevku za novorođenče. Ali, kad podigneš glavu vidiš bar jedan par očiju u kojima tvoj odraz ne izgleda baš toliko loše. Budeš Švrćo. Budeš Čupo. I Blento, i Klocko. Ali znaš da budeš. I nije važno što ti se ne javlja muškarac koji ti se dopada dok ti se javljaju svi drugi. Važno je što ti onaj par očiju popravlja svaki dan.

Nekada smo u malom stanu na Alipašinu slušale Zorana Predina i vrištale dok nas komšije ne bi ušutkale. Danas je čekam. I dođe mi da se izgalamim na nju kada je ravnodušna. I da je tresem dok se ne nasmije. I da je grlim beskrajno dugo. Još dva jutra i tu je.

Život mi se sveo na ispraćanja i dočekivanja, ali šta bih da nije tako? Zbog toga znam cijeniti trenutke. I probrati ljude. I ne traćiti vrijeme. Bolje prirodni balkon nego plastična popularnost. Ima dana kada ti ne treba šminka, kada u staroj majici i u gaćama skačeš po stanu, jedeš grožđe i ideš na živce komšijama jer je rano jutro utorkom a ti se glasno smiješ. Ima onih izlazaka kada ti je kosa skupljena u rep i od dekoracija imaš samo maskaru i crveni karmin. Kada u kancelariji i po oblačnom vremenu nosiš velike tamne naočale. Uvijek možeš reći da nisi odavde, jer možda si s Marsa pala. Ali, ne glumiš ludilo jer sebi smo najljepše kada se i kroz najgori dan i period možemo nasmijati i poslati sve dovraga. Mi bez nas ne bi bile mi. U tome je ljepota.

Advertisements