Little-Girl-with-Dog-Field-HD-WallpaperDjevojčica u predugačkoj suknji od brušene kože i u bijeloj košulji sa velikom kragnom, tifus frizura i ruksak pretežak za sedmogodišnjakinju – slika je prvog septembra urezana u mom sjećanju. Mama me spremila za školu kao princezu, a ja sam se vratila umrljana i uprljana, obožavala sam učiteljicu i već bila zaljubljena u druga iz klupe. Oni rođeni tog prvog septembra danas pune 18 godina, a ja ni danas, ako izuzmemo činjenicu da nemam tifusarku, nisam puno drugačija – suknju od brušene kože i dalje nosim, samo mi puno bolje stoji, torbe su mi uvijek velike i preteške i ne mogu dugo da glumim sređenu princezu. Smijeh mi je zarazan, kosa raščupana, šminka se razmaže dok plešem i ponekad iz čista mira odlučim sjesti na pločnik, bez obzira što ću vjerovatno isprljati suknju ili štikle.

18 godina poslije ista sedmogodišnja djevojčica i dalje čuči u meni. Ona šeta gradom i ceri se nepoznatim ljudima, poskakuje ulicom, pjeva na balkonu i bezuvjetno vjeruje ljudima. I prekorim se nekad pa je smirim, kažem joj da se uozbilji, ali joj ne dam da odraste. Njena naivnost je pokretač emocija ove „odrasle“ mene i razlog što mi srce svako malo poskoči i zalupa jače. Ta sedmogodišnjakinja me tjera da vjerujem u ljude ma koliko loših osoba srela, gura me da nastavim dalje kad bih se najradije predala, vodi moje bitke strastveno i vjeruje u bolje sutra.

A ja odrastam. Došla sam u one godine kada je 12 mjeseci ogroman vremenski period i kada se nadolazeći septembri isuviše razlikuju od njihovih predhodnika. Život se promijeni između dva septembra, a ona sedmogodišnjakinja u meni još uvijek je željna novih izazova.

Za nju ne postoje zidovi i prepreke, gluha je na ljudska ogovaranja, knjiga joj je najbolji prijatelj i svaki dan sazna nešto novo. Njoj su interesantne sve lokacije na svijetu, ona ne pita koliko košta nešto što želi, krišom uzima mamin crveni karmin pa ga razmaže i po zubima dok jede čokoladu. Kad je tužna, vrišti i plače i nije je briga hoće li je neko vidjeti. Kad je srećna, ljubi i grli sve redom i želi da su svi srećni kao ona.

I nije lako u ovom svijetu ozbiljnih odraslih ljudi sačuvati sedmogodišnjake. Zato ih volite i pratite u školu i nikada ne galamite na njih jer su pokvarili frizuru ili isprljali odjeću. Proći će 18 ili 28 ili više godina, a ovi današnji sedmogodišnjaci će jednoga dana čučati u nekom „odraslom“ biću. I, ako dovoljno mudro to biće bude, pustit će dijete u sebi da ga vodi kroz život.

Advertisements