Kad sam bila dijete obožavala sam rastavljati stvari. Razbijati ih. Iz znatiželje. Da vidim kako funkcionišu. Mama je plakala kad sam razbila keramičku vazu od metar koja je stajala u hodniku. Urlala je kad je vidjela da sam ošišala skoro sve svoje barbike iz želje da vidim kako to kosa raste. Kad me našla sa šrafcigerom nad rastavljenim tranzistorom, samo se prekrstila. A ja? Ja sam se kezila, sva ponosna. Kao ono kad Bajaga pjeva „vidi šta sam ti uradio od pesme mama“. Jedino što ja nisam uništavala (samo) pjesme. Uništavala sam sve čega sam se dotakla. Da se ne lažemo, nisam se uvijek smijala.  Nekad sam i plakala. Obično onda kada nisam mogla shvatiti kako to nešto, što je sad zauvijek razvaljeno, funkcioniše.broken_face

Prije godinu dana razbila sam samu sebe na komade. I nisam znala kako to funkcioniše. Nikada nisam bila rastavljena na komade. Čas sam plakala, čas se smijala. Udarala u zidove i pokušala srušiti sve pred sobom. Zidovi se nisu rušili, jedino sam se ja rastavljala još više. Na trenutke nisam ni shvatala da me bole ti komadi mene rasuti svuda okolo. S druge strane, na trenutke sam mislila da bole više nego što bi trebalo.

A onda je počelo. Pukao je lančić. Pokvario se powerbank. Razbila se bočica za trening. I gledala sam te razbijene stvari, sve redom podsjetnici na onu ljubav koja je razbila i mene.

Nisam mogla sastaviti samu sebe. Umjesto toga, prihvatila sam onu novu djevojku što je učila da zidovi postoje da bi se preskakali a ne rušili. Onu što pije martini i pjeva pjesme Jelene Karleuše. Onu što uči novi strani jezik. Onu što putuje. Onu što se istovremeno smije i glasno plače na kafanskim šankovima.

Ako zalijepiš slomljenu vazu, vidjet će se tragovi ljepila. Ako zašarafiš tranzistor, možda će raditi, ali će brzo pregorjeti. Barbikama neće izrasti nova kosa. Ali, ako ih prihvatiš u njihovom novom izdanju, dobit ćeš neke nove lutke. Ljepše. Svježije. Odvojene od stereotipa.

Tako prihvatiš i sebe. One podočnjake koje sam dobila od neprospavanih i proplakanih noći. One bore smijalice kada su me s ruba spašavali najdraži i najbliži. Onih nekoliko kilograma viška što su se nataložili od onih litara martinija i kasnonoćnih pohoda na pekaru. Rastavila sam sebe i vidjela kako funkcionišem. Vidjela sam da mi srce ne podnosi prevelike količine tuge. Da i ja plačem kad Julia Roberts vozi kombi da kaže čovjeku kojeg voli kako se osjeća, a on ipak oženi drugu. Da mogu i bez ljubavi i bez seksa, ali ne mogu bez plesa. I bilo je uredu.

Okrenula sam se, promijenila, napravila neki gadan spoj. Mama, vidi šta sam uradila nakon što sam rastavila sebe. Nemoj da urlaš i da plačeš, ne vrijedi da se krstiš. Sjećaš se kako si zalijepila onu vazu, a ona se opet slomila kad smo malo jače zalupili vratima? Da sam lijepila slomljene dijelove u istu onu djevojku koja se raspadala krajem oktobra prošle godine, i mene bi vjerovatno jedan propuh dokrajčio.