neck-kiss-holdSve srećne ljubavi nalikuju jedna na drugu. One nesrećne ipak nesrećne su svaka na svoj način. I koliko god mi priča o Ani Karenjini bila mrska, ovaj (doduše malo modifikovan) uvodni citat je jedna od najvećih istina ikad zapisanih. O srećnim ljubavima znamo sve – to su one uniformisane priče o zajedno do kraja života, dvoje djece, bijeloj kući u cvijeću, vikendici na moru. Klišei. Zajednički Facebook profili, 153 slike sa putovanja u Makarsku, javni izlivi ljubavi od kojih se drugima povraća. Pred drugima pršte od sreće, u svojim zidovima pate. Ideal ljubavi nam je američki tragični junak plavih očiju koji na kraju uvijek pobijedi sve prepreke. A nesrećne ljubavi? Oni rastanci koji samo dođu, bez objašnjenja. Na pitanje šta se desilo odgovaraš da ste zajednički odlučili, a ne znaš ni kad ni šta ste to odlučili. Ni ko je odlučio. Kriješ suze ispod tone šminke i slojeva parfema. Smijehom rastjeruješ kafanski dim i gutljajima vina smiruješ srce da ne pukne.

One ljubavi za koje ne znaš ni kako ni zašto su se desile. Ljubavi koje nikad nisu imale svoj početak i kraj. Hotelske sobe, kreveti u tuđim stanovima, ljubljenja po kafanama i plakanja za šankovima. Ljubavi koje nikada nisu smjele priznati da su ljubavi.  One ljubavi koje su jače od drugih ali ih svijet osuđuje jer se protive normama i pravilima. A zar ljubav ne postoji da bi rušila pravila? One ljubavi u kojima ona voli nju i on voli njega. Ljubavi nastale u parkovima. Ljubavi nastale u staračkim domovima. Ljubavi kojima se nikada usne nisu spojile ali čije su oči mijenjale boju zbog prolivenih suza na peronima velikih gradova. Ljubavi koje su prećutale ljubav. Ljubavi u kojima se kalkuliše svaki potez. Ljubavi u kojima štitiš sebe. Ljubavi u kojima štediš sebe.

I svi ti ljudi čije otkucaje srca ne poznajemo. Ljudi koji se ne plaše da vole. Ljudi koji se ne plaše izgubiti pa voljeti ponovo. I ljudi koji se plaše ljubavi. Oni kojima je srce rudimentarni organ poput slijepog crijeva. Oni koji će radije ugušiti i najmanju naznaku prave ljubavi samo zato jer se boje da će biti povrijeđeni. Ljudi koji dižu ruke od ljubavi. I ljudi koji dižu čaše u ime ljubavi. Jer ljubav nikad ne odustaje od nas. Sanjamo o nekonvencionalnoj ljubavi. Onoj u kojoj ne možemo živjeti jedno bez drugog. A tako lako odustajemo od ljubavi radi puno trivijalnijih stvari. I činimo se tako srećni jer imamo sve. Imamo svu kontrolu nad svojim reakcijama i sve izgleda jako lako, a ustvari ulažemo puno truda. Jer šta će nam ljubav.

A šta bismo bez nje?

Advertisements