Miljama daleko od nas

Nedostajanje je smiješna riječ. Šta ti nedostaje? Ljubav koju si nekad imala? Ulice nekog grada? Ljudi? Ili nedostaješ sama sebi, onakva kakva si bila u nekom gradu, u nečijem društvu, u određenoj situaciji?

Ne volim nedostajanje. Čežnjivo je. Miriše na prazninu, vuče na tugu. Ne mogu sebi dozvoliti da mi nedostaju ljudi koje volim.

Maj miriše na prve jagode, a ja ne znam ni da li si ikad znao da volim jagode. Pisat ćeš mi o stvarima koje su bile zaista važne prije tačno godinu dana, a danas samo nedostaju. Za koju godinu samo će nas društvene mreže podsjećati da smo postojali, zar ne? Banalno je kako stvari ostaju u prošlosti, a mi se sjećamo samo njihovih kontura, zaboravljajući na suštinu. Pamtimo lijepo, zaboravljamo ružno.

Ne volim nedjelje, dosadne su, spore i uvijek sa sobom nose ponedjeljke. Nedjeljom se Adnana javi video pozivom iz Južne Amerike, a ja samo želim da je zagrlim. Sjetim se nedjeljnih buđenja u stanu na Alipašinu, uz pjesme Zorana Predina, bezglutenski doručak, prepričavanje ljubavnih problema i spremanje ispita. Nijedna od nas dvije tada nije mogla pretpostaviti da ćemo koju godinu kasnije biti razdvojene vremenskim zonama i godišnjim dobima, svaki put uspostavljajući kontakt između male Bosne i ko zna koje zemlje.long-distance-relationship

Navikla sam na udaljenosti. Strpaš pola života u kofer pa odeš. Ili neko ode od tebe. I prilagođavaš se dužini radnog vremena, radnim i neradnim danima, Floridi i Njujorku. Pozivi postanu rjeđi s godinama, ali onda Alma javi da dolazi baš u godini u kojoj mi najviše treba. I sjetim se besjeda na balkonu, uz mamine uštipke i razglabanja o svim onim svijetu nebitnim dilemama o značenju neke poruke, pogleda, dodira, riječi. Kad dođe, zatvarat ćemo balkanske kafane i plakati zbog neprežaljene ljubavi. Jer nije zabavno plakati sam, zabavno je samo kad nekome vjeruješ toliko da možeš zaplakati pred njom.

Nedjeljom Iva protestuje. I protestovala bih i ja, ali mi je Skoplje trenutno malo daleko a u Sarajevu se i dalje plašimo protesta. Zato imam sve slike i dešavanja uživo, priče, obećanja, vjeru ljudi. Nedjeljom uveče gledam je kako priča za Al Jazeeru i neopisivo sam ponosna. Jer s naših dvadeset i nešto možemo sve osim pronaći muškarce koji će nam odgovarati. I koji će biti ravnopravni sa nama. Sjetim se naših višesatnih analiza antropološkog ponašanja heteroseksualnih bića muškog spola i crnog banjalučkog vina uz muziku Natalie Oreiro iz sapunice našeg djetinjstva. Nekad stvarno nije teško bol zamijeniti slobodom.

Nedjelje podsjećaju i na kafe s Ernom, Anesom i Adnanom. I iako Adnana fizički nije s nama, prisutna je u svakom razgovoru i anegdoti. S Ernom i Anesom se smijem dok se glumci iz predstave pred nama skidaju. Jedemo u tim nekim chic sarajevskim restoranima i baš je super jer se osjećamo kao da smo u sceni omiljene nam serije. Svaka ima svoj život, ali u životima svake od nas ima mjesta za naša mala druženja.

Nisam sama u Sarajevu, imam svoju Hercegovku koja mi nedostaje vikendima. Nju pratim na dejt nedjeljom naveče, uz obavezno zapisivanje broja tablica potencijalnog luđaka. Ipak je ovo Sarajevo a nama se ne dešavaju normalne stvari. Nedjelje s Majom mirišu na prženice u Šekerovoj, pogled na grad koji se tek budi i glavobolju zbog grešaka od prošle noći. I ponekad, da mi nije Maje, možda bih se i slomila i odustala od one jake mene koja odrastanjem polako postajem.

Ne moraš voljeti muškarca da bi imala ljubav. Ja volim njih, volim to što mi i najgoru nedjelju poprave nekom našom zajebancijom. Što ćemo svaku tugu zajedno liječiti smijehom i alkoholom, i što nam ne trebaju muškarci da nas vode kroz život, nego, ako poželimo, da kroz njega putuju s nama.

Nedostajanje je glupa riječ. Fizički, neko i nešto može da nedostaje i to sam naučila. Ali, pravi ljudi nikada ne odlaze od tebe. Oni nađu način da ostanu, čak i kada su miljama daleko od nas. Ne mogu sebi dozvoliti da mi kroz život nedostaju ljudi koje volim.

Majski mamurluci

62909726016078837_L2d5nVS7_cKako uđeš u nečiji život? Slučajno? S dopuštenjem ili provališ? Kucaš na vrata ili zvoniš na fiktivna zvona, uz pratnju tamburaša, pompezno, citirajući, recimo, Štulića?

Uvijek sam oprezna kad puštam ljude u svoj život. Rijetki mi se uvuku pod kožu. Rijetkima stvarno odgovorim kad me pitaju kako sam, a ne samo forme radi. I uz sav taj oprez, pogriješim. A greške, kad ti se uvuku pod kožu, peku. Svrbe. Čine da treperiš zbog pogleda, riječi, dodira. Nije to ljubav, ne dajte se zavarati.

Ljubav se rađa u osmijesima. U onim slučajnim dodirima i nespretnim pogledima. Pod zvjezdanim nebom jula, uz rijeku. Ili u gradu koji je oduvijek tvoj grad samo to ne shvatiš dok u njemu ne zavoliš. Kod ljubavi ne griješiš. Ona se desi brzo, snažno, izgori i onda tiho umre.

S druge strane, griješiš iz potrebe da budeš centar nečijeg svijeta iako dobro znaš da ne možeš jer vaši svjetovi se ne poklapaju. Ali, eto, baš hoćeš. I proradi ego, onaj unutrašnji prkos da možeš sve što hoćeš.

Greške su tu da te čine živom. Da kažeš: „Jeste, žena sam, nisam svetica. Šta me osuđujete? U kom vijeku živimo?“ I desi se da ne znaš šta ti je uradio i kako se pojavio, mogu ti do mile volje ponavljati da je pogrešan, a ti ćeš i dalje trijezna da želiš, a pijana da ispunjavaš vlastite želje.

Ljubim kad poželim, ne kad mi društvo kaže da je to prihvatljivo. A društvo voli da određuje šta je prihvatljivo – suknja ti je prekratka, noge su ti debele, narodnjake možeš da slušaš samo prva dva mjeseca nakon raskida, nemoj da te neko vidi da se ljubiš po kafanama, nije za ženu da ide po kafanama niti da luta do kasno u noć… i na kraju krajeva, šta će ti bivši reći?

S razlogom su bivši valjda, šta me briga šta će reći. Pita li mene neko šta ja mislim ili kažem?

Poslije ljubavi ostaju dva saučesnička pogleda koja traže opravdanje jedno od drugog kroz zavjesu kafanskog dima. Ostaje “Ćao, kako si?“ i tupi osmijeh. Pjesme, karte sa koncerata, slike sa putovanja i praznina. Osjećaj da si nekada nešto imao. I znaš da je kraj.

Poslije grešaka znaš da nikada ustvari nisi imao niti si pripadao. Nema zajedničkih fotografija, poruke ionako brišeš da neko slučajno ne sazna. I čekaš da ponovo zasvijetli displej prikazujući njegovo ime. Jer nikad stvarno ne znaš je li kraj. Dok sama ne kažeš dosta je. Ali, da bi to uradila, prvo moraš da ga izbaciš iz života i zatvoriš sva vrata. A to je teško nakon što ti neko provali u život, bez kucanja, pompe i recitiranja stihova.

Kod Balkanaca je jedino inat jači od ljubavi

Uči na vlastitim greškama, kažu. Nikad ne ponavljaj istu grešku dvaput, kažu. U suprotnom, udarat ćeš u zidove. 11150391_10153302341868552_682794872384895607_n

Ako nisi slušala šta „ljudi kažu“, ako te zaboljela glava od udaranja u zid i već zaboravljaš da se smiješ, pakuj kofere i bježi. Biće bolje. Gradovi liječe, avioni oporavljaju. Nasmiješi se stjuardesi zavjerenički, znaš kroz kakve treninge prolazi. Pošalji selfie dok avion nije poletio. Udahni duboko, zaboravi.

Meni su gradovi uvijek asocijacija na ljude. Budimpešta je lijepa, ali nemirna i zbunjena. A tako sam se dobro snalazila na njenim ulicama! Nemir i zbunjenost mi očigledno odgovaraju.

Postoje pogrešni izbori i pogrešni ljudi. Pogrešni izbori rezultat su pogrešnog trenutka. Već narednog dana zaboravit ćeš na njih, potisnut ih negdje duboko i sjetiti se za koju godinu, kada više ne budu važni. Pogrešni ljudi su druga priča. Oni ti se uvuku pod kožu i postanu greške zbog kojih ne žališ. Koje te nasmijavaju. Koje te čine živom. Njih ne možeš zaboraviti niti potisnuti. Možeš ih samo otpisati, ali oni će i dalje ostati tu negdje, da te podsjećaju.

Pogrešni ljudi neće ti se javljati, čekat će da se ti javiš njima. S druge strane, neko će ti pijan u četiri ujutro poslati poruku da te voli i da te želi ženiti a ti ćeš se smijati. Nećeš mu uzvratiti, nećeš pristati na njegove prosidbe. Jer, bolje ti je samoj. Ili sa nekim čudakom, koji ne zna voljeti.

A ti si u stanju voljeti nekog godinama i nikada mu to ne reći. U stanju si patiti više zbog povrijeđenog ega nego zbog slomljenog srca. I u stanju si željeti nekog nedostupnog samo zato što je to izazovnije nego voljeti nekog ko je uvijek kraj tebe.

Biti ostavljen nije najgora stvar na svijetu. Vremenom se oporaviš. Budeš zahvalan ljudima oko sebe koji su te trpili dok si satima pričala kako ste divan par bili. Koji te vole i kad napraviš pogrešne izbore. I koji su ti na početku rekli da su pogrešni ljudi jednostavno pogrešni. Njih ne ispravljaš.

Više se ne nadam da će me neko čekati na aerodromu. Romantiku sam davno ubila ljubeći se po kafanama. Ali se i dalje zaljubim više puta dnevno. U prolaznika, u tv voditelja, u ljubaznog konobara sa lošim engleskim. U sebe.

Ne pišem o stvarima koje me sjebu, samo o onima koje me čine srećnom. Pogrešne osobe me s vremena na vrijeme usreće. Shvatim da previše volim sebe da bih ostala u začaranom krugu pogrešnosti. Povrijeđeni ego popravit će jedna odbijena prosidba, ćevapi i čokoladni mousse. Mousse nema djevojku, kaže Maja. Ne pravi pogrešne izbore, ne bira pogrešne ljude. Samo te usrećuje i hrani.

I onda se zainatim. Mi Balkanci poznati smo po tome što u svemu dajemo 150% sebe. Kada volimo, kada tugujemo, kada pijemo, kada se veselimo – svemu smo u potpunosti predani. Tako je i kad se zainatimo – nama je inat jači i od ljubavi.

Bez ljubavi se svakako može živjeti. Bez hrane, teško.

Nisam papak

Moja pokojna baka bi često govorila da žena treba znati svoje mjesto, ali treba znati i postaviti muškarca na njegovo mjesto. Rekla bi i: „Sine, jedan se oteg'o, drugi se proteg'o, od sudbine ne možeš pobjeći.“

Moja baka nije bila neka feministkinja i mislila je da je ženi mjesto prije svega u kući. Moja baka bi na moje 24 godine, da je živa, već kukala kako sam ostala stara cura. Ali, moja baka je znala postaviti muškarca na njegovo mjesto. I znala je da sreća nije posljedica braka, materijalne imovine ili bilo čega takvog. Za nju je žena bila srećna kada je bila zadovoljna sobom. A moja baka bila je srećna žena jer nikom nije dala pardona.

Možda sam na nju povukla tu crtu tvrdoglavosti jer na sebe ne dam. Nisam papak. Udariću u zid hiljadu puta, ali ću opet po svom. I zaljubit ću se, i pustiti da mi slome srce, i nastaviti dalje. Moje slomljeno srce liječe ljudi na tri kontinenta i u četiri države, pa me valjda zato i nije strah udarati glavom od zid. Možeš biti udaljen vremenskim zonama i prostorom, al’ znaš da su pravi ljudi oni koje zoveš i kad si srećan i kad si sjeban, u bilo koje doba dana i noći. Jer znaš da postoji neko ko će zbog tebe ostati budan u Kataru ili ustati zorom u Americi.

The_Martini_FairyPonekad pomisliš da nikad nećeš preboljeti rastanak od osobe koju si volio. Onda upoznaš nekog novog. Nekog ko je tako pogrešan i za kim ne bi smio ni krenuti, pa ipak potrčiš. I trčiš, i juriš, i umjesto da stigneš tu osobu shvatiš da ti je baš lijepo tako, dok trčiš. Jer ne misliš. Jer ne patiš. Jer udaraš glavom u zid i počneš se smijati. Jer ti neko sjebaniji od tebe toči martini dok praviš još jednu potencijalnu grešku. I smijete se zajedno jer znate koliko vrijedite. I koliko je na gubitku onaj ko vas ne želi u svom životu.

Moj drug iz srednje studirao je u Americi, našao ljubav ali nije i posao. Vratio se u Bosnu jer mu je viza istekla, a da može, najradije bi samo njoj rekao da je voli. I tužno je to. Tužno je kako neki ljudi odustaju od ljubavi a drugi nemaju šansu da tu ljubav žive. Tužno je kako smo srećni dok prepričavamo beznačajne poruke i dajemo im značaj, a neko ko zaista voli ne može biti istinski srećan. Ne dok je on Bosanac bez vize, a njegova ljubav Etiopljanka u Americi.

Oni koji šute najviše pate. Mi koji prepričavamo smo zabavni. Mi ćemo se s nekim ljubiti u wc-u kafane i sutradan pričati drugaricama kako nismo trebale jer je on pogrešan. A ustvari ćemo misliti da smo baš trebale. Jer baš nam se sviđa ta njegova pogrešnost. Jer i sami smo pogrešni.

Nisam papak. Ni papanka. Pjesma kaže da takvi k'o ja nose gaće na lastiku i ćute ljubav veliku. Možda i prvi najebemo, ali ne damo na sebe. Od sudbine ionako ne možeš pobjeći, ma koliko trčao.

Sve nijanse crvenog

Lady-Gaga-Red-LipstickNeki ljudi se pojave slučajno u tvom životu. Spoji vas nepoloženi ispit, knjiga u fakultetskoj čitaonici ili prvi posao i dok trepneš okom prođe pet godina, a one su još tu. Moja tri sunca, Adnana, Erna i Anesa. Zajedno smo prošle prve poslove, prve ljubavi, prve ispite, prve odbranjene  diplomske, pa poslije magistarske. Zajedno preživjele raskide, razočaranja, grozne modne kombinacije i još gore frizure.

Svako naše putovanje obilježile su razglednice na kojima je ispisana ljubav i nedostajanje. Od Italije do Engleske, preko Njemačke i Kipra, sve do Turske, Austrije i Rumunije, iako nismo zajedno putovale uvijek smo jedna drugoj bile u mislima.

I nije važno koliko dugo se nismo vidjele, uvijek ćemo biti tu jedna za drugu. Za nekoliko dana idemo na dernek poslije kojeg ćemo sve četiri plakati jer jedna ode od nas. Ali i tamo daleko, uvijek će nam biti blizu. Pa makar kafe ispijale preko skajpa, a selfie slikale zagrlivši laptop.

Stavit ćemo crveni karmin i nabaciti osmijeh jer to najbolje znamo. I najbolje izgledamo kada smo zajedno.

*****

Neki ljudi mogu godinama biti odsutni iz tvog života a kad se vrate sve izgleda kao da nikada nisu ni otišli. Tako je sa mojim prijateljima sa koledža, vrate se jednog dana i podsjete te da život može biti jednostavan, pun smijeha i zabavan. Iva je jedna od tih ljudi.

Sa 17 godina se počinješ šminkati i istovremeno se zaljubljuješ. Stavljaš crveni karmin da prikriješ slomljeno srce. Ne znaš da će baš te rane najbrže zacijeliti i da ćeš se godinama kasnije smijati svemu što si tada mislila da je ljubav.

Sa 24 godine još nosim crveni karmin. Niko ga ne razmazuje i zahvalna sam zbog tog. Jer tako mi dobro stoji, zašto da ga neko pokvari?

Izlazim s posla sat vremena kasnije iako je petkom radno vrijeme skraćeno, stavljam crveni karmin i žurim u Delikatesnu da vidim Ivu. Makedonija je opet tu i sve je kako treba, dešavaju se nevjerovatne stvari, upoznajem nevjerovatne ljude i srećem one koje dugo nisam vidjela. I nije važno što ona nije tu svaki dan, važno je što smo i daleko tako blizu.

*****

Neki ljudi ti budu nadređeni, a onda ti postanu prijatelji. Nije važna razlika u godinama kada su gluposti kojima se smijete iste. Majda je starija, računam da je pametnija, pa završim tako što ja njoj dajem savjete. I onda je jedne nedjelje ujutro nazovem, a ona se od srca smije mojim greškama i kaže da ću se za koji dan i ja smijati. Jer, kada ćemo praviti greške ako ne sada? Nikada više nećemo biti tako mlade, tako lijepe i tako slobodne. U svakom drugom trenutku biti ćemo drugačije.

S Majdom se crveni karmin nosi u katedralu na polnoćku, pije se martini i planira novi zajeb. Život je previše kratak da bi bio protraćen.

Ona voli moju crvenu kosu. A ja volim njen zarazni smijeh, njene gluposti i njene godine.

*****

Prošli su mjeseci od kada je ljubav prestala, a ja sam te mjesece lakše prebrodila uz njih pet i milion nijansi crvene. Crveni karmin, crvena kosa, crveni lak i crvena haljina i danas liječe slomljeno srce. A crvena najbolje ide uz moje prijateljice.

Sloboda miriše na nove početke

Oznake

, , , , ,

Godina je završila puknutom gumom na Centrotransovom autobusu za Beograd, a samo sam ja mogla vidjeti simboliku u tome i smijati se. Odlazi godino i pusti vodu za sobom, da se ne vratiš.

Rekla sam sebi 31. prije ponoći da sam spremna za nove godine, bez puknutih guma i slomljenih srca, sa mnogo vina i putovanja, što dalje od Sarajeva. A 2015. je počela hladnim beogradskim jutrom, snijegom na krovovima i novogodišnjim ukrasima u Knez Mihajlovoj. Grad koji liječi ispraćao me na putovanje koje liječi. Znala sam to onog trenutka kada smo V. i ja sletjele na pistu aerodroma Henry Coanda, a na izlazu su nas dočekala tri nasmijana prijateljska lica. Avantura je mogla da počne.

20150104_130650Bukurešt nas je počastio suncem, dobrom hranom, vinom i odličnim noćnim životom. A kad ti prvi dani januara počnu izležavanjem u krevetu, maratonom sitcoma i Nutelom, znaš da ova godina mora biti sjajna. Nažalost, odmor ne izliječi srce u potpunosti ali mu da dovoljno snage da nastavi dalje i ostavi u prošlosti sve ono što više ne vrijedi ni spominjati a kamoli popravljati.

Rumunjski glavni grad bio je poput mene – zatočen u prošlosti sve više je težio ka budućnosti. Jeftini taksi prevoz i elegantni restorani, divni parkovi i komunistički blokovi zgrada, sve se borilo između duhova komunizma i obećanja Evropske unije. A ja sam se smijala. Po prvi put nakon dva mjeseca iskreno, iz srca, bez pomisli na tebe. I dok me u Sarajevu sve podsjećalo na tebe, bilo je osvježavajuće biti u gradu gdje ništa nije imalo veze s tobom. Konačno sloboda.

Sloboda je izgledala kao ples, imala miris kafe sa đumbirom i okus bijelog vina.

Na Badnje veče sjedila sam na autobuskoj stanici u Beogradu i čitala ‘Cafe Europa’. Knjige su oduvijek bile moj spas, a ova me spašavala od pomisli da je odmor gotov i da se vraćam u Sarajevo bez starih, loših cipela koje sam voljela. Čitanje je prekinuo gitarista koji je čekao autobus za Kruševac. Njegova priča o studiranju muzike u Banjoj Luci i ljudima koje i ti i ja znamo za mene je predstavljala simboliku, ali ništa nisam rekla. Ovaj put sam odlučila strancu prećutati našu priču. Jer ta priča je ostala u staroj, a ja sam spremna za nove godine.

Na božićno jutro, prije svitanja, taksisti koji me vozi kući prepričavam doživljaje sa putovanja. Jaka, srećna i slobodna, u gradu koji možda nije najbolji za mene, ali je bar uvijek bio tu da me zagrli. Božić je ove godine snježni, miriše na porodični ručak i kuhanu domaću rakiju.

Sarajevo je divno kada padne snijeg koji škripi kad ga gazimo. Tada me i miris obične kafe i bar jedno drago lice mogu trznuti iz melanholije. Za melanholiju, kao i za kuknjavu nema mjesta u novim počecima. A novim počecima nazdravili smo i ovog Božića.

Godina prijateljstva

Oznake

, , ,

Hello-2015-and-Happy-new-year-photo-with-a-little-girlSvakog decembra prisjetimo se ostalih 11 mjeseci iza nas. Svakog decembra Facebook za nas kreira novu aplikaciju koju onda naši Facebook prijatelji koriste da bi nama smrtnicima koji ne objavljujemo sve sitne detalje naših života pokazali koliko su ustvari bili srećni u godini na izmaku. A sreća se ne mjeri brojem lajkova ni brojem objavljenih fotografija. Sreća se ne mjeri uopšte, ona se samo živi i u njoj se uživa. Jer, previše kratko traje da bi se o njoj razmišljalo ili da bi se ona planirala.

Dvijehiljadečetrnaestoj godini sam zahvalna na mnogo čemu, ali joj i zamjeram nekoliko sitnica. Pamtit ću je po prvom putovanju u London, Berlin i Istanbul, po ljudima koje sam srela slučajno a koji su mi postali neizostavan dio života, po nezaboravnom Exitu, po ljubavi kojoj je s krajem godine došao kraj.

Bila je to godina uspomena, putovanja, plesa, dobre muzike. Godina ljudi. Godina prijateljstava. Godina smijeha. Stresa. Nervoze. Godina vina. Godina u kojoj volim sebe i ljude oko sebe.

Godina u kojoj sam promijenila posao, a sa bivšim kolegama sačuvala skoro pa porodične odnose. Godina koju je obilježilo 35.000 osmijeha u 25 bh. gradova. Godina u kojoj sam naučila cijeniti sitnice.

Godina u kojoj sam plakala. Godina bola. Godina shvatanja da život može nestati u sekundi i da su sve naše svakodnevne brige nevažne.

Godina u kojoj sam probala sushi. I tursku baklavu sa pistacijama. I engleski doručak. I raznovrsna njemačka piva.

Godina u kojoj sam nakon dugo vremena srela Radku, svoju cimerku iz srednjoškolskih dana. U Berlinu, na Alexanderplatzu, u pratnji moga Dede.

Godina u kojoj sam naučila da nećemo pamtiti suze, pamtit ćemo samo osmijehe. I kada me neko u budućnosti upita za tebe, imat ću samo riječi hvale. I željet ću ti svu sreću svijeta. Jer ništa ne može izbrisati sve lijepo što smo podijelili.

Ovo je godina u kojoj sam zahvalna što su moja tri sunca –Adnana, Anesa i Erna – uvijek imale vremena za naša druženja. Što sam rođendan proslavila sa ljudima koje volim. Što imam Emira i Majdu, da mi naprave stand up komediju i onda kada mi nije do smijeha. Što i dalje vjerujem u ljubav kada pogledam svoje zaljubljene prijatelje (Š. I V., je li se prepoznajete?). Godina u kojoj sam zahvalna što je Alma i u dalekoj Americi i dalje moja Alma. Godina prijateljstva i svih onih ljudi koji uvijek imaju vremena popiti kafu, a za koje je ovaj blogpost prekratak da bi ih nabrojala.

Godina u kojoj mi je porodica i dalje nešto najvrjednije što imam. Godina u kojoj je na svijet došla moja Lorena. Godina u kojoj sam dobila najljepšu titulu – tetka.

Od dvijehiljadepetnaeste tražim samo da je dijelim sa istim ljudima sa kojima sam dijelila i ovu na izmaku. Tražim osmijehe i prve zubiće moje Lorene. I susret sa Cristinom, Vesnom i Ivaylom u Bukureštu. Jer istinski živimo samo kada se smijemo, a najljepše se smijemo kada smo zajedno. Sve drugo je samo bonus.

Imam previše godina da bih nosila loše cipele

Oznake

,

Imam previše godina da bih nosila loše cipele. I previše godina za ofucane farmerke. Previše godina za lošu ishranu. Previše godina da u novčaniku nemam novca za taksi kad zatreba. I previše godina da bih sate trošila misleći na tebe.

Pa ipak, nosim nekvalitetne cipele i stare farmerke, ovisnica sam o slatkišima i svim mogućim grickalicama, nemam novca nekad ni za kafu a kamoli taksi. Naslućuješ nastavak?

Kad sam napunila 24 napravila sam spisak stvari koje želim uraditi u narednoj godini i sve su uključivale ili podrazumijevale tebe. Skupiti novac za poklon za tvoj rođendan. Put u Bukurešt. Karte za koncerte, planovi za ljetovanje, izlasci, putovanja, voljeti, biti srećna, imati vremena za drage ljude… Nisam ni zagazila u 24. kako treba a ostala sam bez motivacije. Pomislih, imam previše godina da bih se tako lako predala. Nisi ni prvi ni zadnji.

Imam previše godina da bi mi ljubav bila najvažnija na svijetu. Želim putovati, otkriti sve što nisam do sada, želim jesti u svim dijelovima svijeta, želim skočiti sa padobranom, želim mijenjati poslove, želim živjeti u Londonu. Imam previše godina da bi me ljubav vezala. Imam premalo godina da bih se vezala.

A ipak mi nedostaješ. Nedostajala mi je tvoja ruka dok sam hodala ulicama Istanbula. I tvoj poljubac da me ohrabri kad još uvijek hodam a previše sam umorna. I tvoj zagrljaj, i oduševljenje svime što je novo za naše oči. I ti, da mi budeš vodič. I ja, kakva sam bila na ulicama Firence, Venecije, Rima, Minhena, Pariza, Salzburga.

Nedostaje mi da ti pričam o putovanjima na koja nismo zajedno išli. I kad sam sletjela još uvijek sam u mislima bila ubijeđena da ćeš me ti čekati na aerodromu. Jer nijedno putovanje neće biti isto bez tebe kraj mene. Niti je išta više isto.

Nisam shvatala da svemu dođe kraj pa i nama. Bila sam toliko ubijeđena da smo savršeni da nisam primjetila kad smo to prestali biti.

Imam premalogrow-500-days-of-summer-15216717-500-608 godina da se ne bih zaljubila ponovo. Imam previše godina da bih bila naivno zaljubljena ponovo.

Nedostaje mi najbolji prijatelj. Preboljet ću, imam premalo godina da ne bih preboljela. Ali imam previše godina da bih zaboravila. I da me ne bi boljelo.

Imam previše godina da bih nosila loše cipele. Kupit ću nove. I previše godina za ofucane farmerke. Nabaviću nove. Previše godina za lošu ishranu. Jest ću voće i povrće umjesto slatkiša i grickalica. Previše godina da u novčaniku nemam novca za taksi kad zatreba. Odvojiću novac „za svaki slučaj“ u poseban pretinac. I previše godina da bih sate trošila misleći na tebe. S tim satima još ne znam šta ću.

Jedno znam – imam previše godina da me ne bi boljelo to što nismo bili pravi jedno za drugo.

Da olakšam dušu

Oznake

Nema te priče na svijetu koja je identična nekoj drugoj priči. Postoje slične priče, priče koje imaju detalje koji se podudaraju, ali ne postoje potpuno iste priče. Razlog za to je jednostavan – nema istih ljudi.

Svako na ovom svijetu je različit, svi drugačije reagujemo, ponašamo se, živimo i volimo. I pogotovo u ljubavi detalji nas čine drugačijim od drugih – nema tog para čija se veza može usporediti sa vezom nekog drugog, njima sličnog, para. Postoje stereotipi, postoje savjeti, razlozi, nabrajanja, magazinski tekstovi. Ali nijedan tekst ne može opisati baš vas, osim u slučaju ako ste ga vi pisali. A i kada sami pišemo o ‘nama’, ne možemo u potpunosti prenijeti osjećanja one druge osobe u vezi. Jer, koliko god da se razumijemo, svi smo, na koncu, individue.

Ovaj tekst nije priča o savršenoj vezi, niti savjeti kako vašeg muškarca/ženu učiniti zadovoljnim/om, niti su načini da prepoznate savršen par, niti razlozi kada treba prekinuti ili kada nastaviti ili kada stupiti ili ne stupiti u bračni odnos. Ovo je priča o dvije individue koje su se upoznale jednog ljeta u jednom gradu na jednom festivalu. I od toga dana odlučile hodati kroz život zajedno, držeći se za ruke i dijeleći dobre i loše trenutke.

Nije bilo teško zaljubiti se u njega. I nikad nije teško voljeti njega. Ponekad je teško prihvatiti da nije idealan, da nije sve ono što sam zamišljala i da ima mane. Samo što su se te mane uklopile u moje savršenstvo i moj mali svijet ljubavi.

A taj svijet ljubavi, to je ono kad mu dođem umorna s posla i žalim se kako život nije fer. Ili se žalim što se ne viđamo češće. Ili kukam kako je država otišla u tri (ili stotinutri) lijepe… Ili šutim, a on me grli. Ili mu dođem s posla sva srećna jer smo potpisali ugovor na koji smo mjesecima čekali. Ili njega prvog zovem da kažem kako sam položila ispit. Ili mu pošaljem poruku tek onako, da zna da mi fali iako smo se vidjeli prije koji satak.A on sluša, uvijek sluša, savjetuje, tješi, grli, ljubi.

To je ono kad je on nervozan i šuti, a ja zapitkujem iako znam da ga nerviram. Ili kada je lijen za bilo šta. Ili kada mi kaže da bi radije ostao kući i igrao igrice. I kada pijan u gluho doba noći pošalje poruku i probudi me. Ili kad prihvati prijedlog da odemo u Rim. I ono kada predloži da otputujemo u Pariz. Ili kada mi prepričava kakav je London i govori gdje sve trebam otići, a zna da idem bez njega i ne smeta mu. I kada mi oprosti sve moje ljubomorne ispade. Ili kad upozna moju mnogobrojnu i ne baš tako savršenu porodicu i oduševljava se svakim njenim članom. A ja ga grlim, ljubim, nekad se svađam, češće durim – samo da bih izazvala novo zadirkivanje, zagrljaj, poljubac.

On i ja smo najbolji prijatelji. Njemu kažem sve što me muči, a on u moju nerazumnu glavu unese trunku razuma. Ne pokušava da me mijenja iako bi to nekad rado učinio. Moj je, ja sam njegova, a opet smo samo svoji. Jer samo svoj i možeš opstati udvoje.

Nema tu neke velike filozofije. Trajemo dok traje ljubav, poštovanje, razumijevanje i prijateljstvo. Dok mu mogu reći sve što mi je na duši. I dok on meni može reći to isto.

Ne završavamo uvijek rečenice jedno drugom niti znamo u svakom trenutku šta onaj drugi misli ili radi. Nema uvijek cvijeća, romantičnih izlazaka ili filmskih izjava ljubavi. Ali je oko srca toplo, a u stomaku leptirići kao prvog dana kada sam bila tako sigurna da neću izgubiti opkladu da sam se kladila u šamar.

Jer znam da me nikad neće povrijediti namjerno. Čak ni kada sam izgubila tu opkladu nakon skoro dvije godine, a on se još smijao kao onog dana kad smo se kladili i umjesto šamara me poljubio.

Njegov zagrljaj je svijet u kojem stanuje mir i moja sigurnost. I moje srce.

Zašto (ne) pišem?

Danas sam u sarajevskoj Titovoj ulici kupila Nušićevu „Gospođu ministarku“ za svega 1 KM.

I odlučila da je vrijeme da nešto napišem.

A.  se nekidan vratila sa jedne novinarske konferencije i pričala mi kako je razočarana što jedan vrsni pisac i profesor, s godinama rada i iskustva, nije imao odgovor na njeno pitanje „Zašto pisati u informatičkom dobu?“ Pitala ga je kome mi pišemo, ko nas čita u vrijeme Facebook i Twitter statusa, u vrijeme kratkih blog zapisa, u vrijeme multimedije… Pisac je priznao da ni sam nema odgovor na to pitanje. Ima li iko odgovor, zapitala sam se danas nakon što sam uličnoj prodavačici dala jednu konvertibilnu marku za nekada nezaobilaznu školsku lektiru, takoreći klasik balkanske književnosti. Ako Nušić danas vrijedi jednu marku, kome da pišu današnji pisci? Ko će njih čitati i davati novac za njihova izdanja u vrijeme kada se knjige kupuju na kilogram, po principu deblja knjiga – više para?!

421188_467318143289594_1064722582_n

 

Kao srednjoškolka sanjala sam da ću jednog dana biti poznata književnica. Pisala sam kratke priče, započinjala romane, kidala stranice sveski i švrljala redove kada mi se zaplet nije činio dovoljno dobar… Nisam uvijek imala kompjuter ili laptop na čijim tipkama mogu lako pisati i brisati retke, ali opet više sam pisala nego sada. Valjda jer sam imala san.

U osnovnoj školi pisala sam i pjesme, vješto sklapala rime, baratala riječima i mislila da ću jednoga dana i ja biti dio školske lektire. A sada me pomalo stid kada vidim siromašni spisak lektira za predstojeću školsku godinu. Naziru se tu stidljivo Meša, Andrić, Dostojevski i Tolstoj, a rame uz rame s njima stoje novopečeni autori teen ljubića i lako čitljivog štiva. Čitaju li mladi lektire uopšte?

Srednju školu završila sam 2009. godine. Već tada bili smo dio informatičkog doba, sažetak bilo koje knjige bio je dostupan jednim klikom, a moje kolege gimnazijalci hvalili su se kako su bez po’ muke dobili peticu ni ne pročitavši „Tvrđavu“, „Derviša i smrt“, „Stranca“, „Anu Karenjinu“… Priznajem, Karenjina je i meni mrska bila, ali bar znam dovoljno o njoj da se ne „provalim“ kako mi je to omiljena književnica. Nažalost, nekima se i to dešava.

Držeći u rukama svoje novo blago, procijenjeno na svega jednu marku, opet sam se sjetila zašto sam odustala od studija književnosti kada sam završila srednju školu. I bolji od mene pišu pa ih niko ne čita; ko bi mene onda čitao? Ipak, nisam previše pobjegla od pisane riječi – upisala sam žurnalistiku, još jedno zanimanje nedovoljno cijenjeno i previše unazađeno u našem društvu. Okrenula sam drugu stranu medalje i posvetila se odnosima s javnošću, a tek ponekad, za svoju dušu, naškrabam nešto. Već godinu dana nisam ništa objavila ni na blogu, postiđena djelima koja sam čitala u posljednje vrijeme i nevjerovatno niskom prodajnom cijenom tih vrsnih autora. Tako sam Nikolaidisova djela kupovala po cijeni od tri ili četiri marke, Zaimovićevu „Tajnu džema od malina“ za tričavih pet maraka, kultnu Kiševu „Grobnicu za B. Davidoviča“ u svom vlasništvu imala sam za tri marke… Nikada knjige nisu bile jeftinije, a nikada manje čitane. Zašto onda pišemo? Kome pišemo?

Noći potrošene uz laptop, izgubljen vid, ispušene cigarete, popijene kafe, rastresenost, momenti inspiracije, likovi čije živote autor stvara, ushićenost, mijenjanje noći i dana, traženje smisla, brisanje i ponovno pisanje, traženje izdavača, nervoza, sreća zbog izdavanja, potrošen novac, potrošeno vrijeme… sve to stane između dvije korice, na stranice označene brojevima. Svaki pisac unese dio sebe u svoja djela. I onda taj dio, zajedno sa ispisanim stranicama, košta jednu, tri, pet, deset maraka.

Kada ste posljednji put pročitali neku knjigu koja nije bila lako čitljivo štivo? Kada ste umjesto Nikolasa Sparksa uzeli da čitate Milana Kunderu? Zašto čitamo „50 nijansi sive“, a ne „Majstora i Margaritu“? Jesmo li nepismeni pa nas niska cijena knjige mora privući da istu kupimo i pročitamo? Ili nam je standard toliko nizak da su knjige postale sporedna stvar?

Umjesto na policama, knjige su danas na ulicama, prodaju se na kilogram. Izvol'te kupiti.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 60 other followers