Da olakšam dušu

Oznake

Nema te priče na svijetu koja je identična nekoj drugoj priči. Postoje slične priče, priče koje imaju detalje koji se podudaraju, ali ne postoje potpuno iste priče. Razlog za to je jednostavan – nema istih ljudi.

Svako na ovom svijetu je različit, svi drugačije reagujemo, ponašamo se, živimo i volimo. I pogotovo u ljubavi detalji nas čine drugačijim od drugih – nema tog para čija se veza može usporediti sa vezom nekog drugog, njima sličnog, para. Postoje stereotipi, postoje savjeti, razlozi, nabrajanja, magazinski tekstovi. Ali nijedan tekst ne može opisati baš vas, osim u slučaju ako ste ga vi pisali. A i kada sami pišemo o ‘nama', ne možemo u potpunosti prenijeti osjećanja one druge osobe u vezi. Jer, koliko god da se razumijemo, svi smo, na koncu, individue.

Ovaj tekst nije priča o savršenoj vezi, niti savjeti kako vašeg muškarca/ženu učiniti zadovoljnim/om, niti su načini da prepoznate savršen par, niti razlozi kada treba prekinuti ili kada nastaviti ili kada stupiti ili ne stupiti u bračni odnos. Ovo je priča o dvije individue koje su se upoznale jednog ljeta u jednom gradu na jednom festivalu. I od toga dana odlučile hodati kroz život zajedno, držeći se za ruke i dijeleći dobre i loše trenutke.

Nije bilo teško zaljubiti se u njega. I nikad nije teško voljeti njega. Ponekad je teško prihvatiti da nije idealan, da nije sve ono što sam zamišljala i da ima mane. Samo što su se te mane uklopile u moje savršenstvo i moj mali svijet ljubavi.

A taj svijet ljubavi, to je ono kad mu dođem umorna s posla i žalim se kako život nije fer. Ili se žalim što se ne viđamo češće. Ili kukam kako je država otišla u tri (ili stotinutri) lijepe… Ili šutim, a on me grli. Ili mu dođem s posla sva srećna jer smo potpisali ugovor na koji smo mjesecima čekali. Ili njega prvog zovem da kažem kako sam položila ispit. Ili mu pošaljem poruku tek onako, da zna da mi fali iako smo se vidjeli prije koji satak.A on sluša, uvijek sluša, savjetuje, tješi, grli, ljubi.

To je ono kad je on nervozan i šuti, a ja zapitkujem iako znam da ga nerviram. Ili kada je lijen za bilo šta. Ili kada mi kaže da bi radije ostao kući i igrao igrice. I kada pijan u gluho doba noći pošalje poruku i probudi me. Ili kad prihvati prijedlog da odemo u Rim. I ono kada predloži da otputujemo u Pariz. Ili kada mi prepričava kakav je London i govori gdje sve trebam otići, a zna da idem bez njega i ne smeta mu. I kada mi oprosti sve moje ljubomorne ispade. Ili kad upozna moju mnogobrojnu i ne baš tako savršenu porodicu i oduševljava se svakim njenim članom. A ja ga grlim, ljubim, nekad se svađam, češće durim – samo da bih izazvala novo zadirkivanje, zagrljaj, poljubac.

On i ja smo najbolji prijatelji. Njemu kažem sve što me muči, a on u moju nerazumnu glavu unese trunku razuma. Ne pokušava da me mijenja iako bi to nekad rado učinio. Moj je, ja sam njegova, a opet smo samo svoji. Jer samo svoj i možeš opstati udvoje.

Nema tu neke velike filozofije. Trajemo dok traje ljubav, poštovanje, razumijevanje i prijateljstvo. Dok mu mogu reći sve što mi je na duši. I dok on meni može reći to isto.

Ne završavamo uvijek rečenice jedno drugom niti znamo u svakom trenutku šta onaj drugi misli ili radi. Nema uvijek cvijeća, romantičnih izlazaka ili filmskih izjava ljubavi. Ali je oko srca toplo, a u stomaku leptirići kao prvog dana kada sam bila tako sigurna da neću izgubiti opkladu da sam se kladila u šamar.

Jer znam da me nikad neće povrijediti namjerno. Čak ni kada sam izgubila tu opkladu nakon skoro dvije godine, a on se još smijao kao onog dana kad smo se kladili i umjesto šamara me poljubio.

Njegov zagrljaj je svijet u kojem stanuje mir i moja sigurnost. I moje srce.

Zašto (ne) pišem?

Danas sam u sarajevskoj Titovoj ulici kupila Nušićevu „Gospođu ministarku“ za svega 1 KM.

I odlučila da je vrijeme da nešto napišem.

A.  se nekidan vratila sa jedne novinarske konferencije i pričala mi kako je razočarana što jedan vrsni pisac i profesor, s godinama rada i iskustva, nije imao odgovor na njeno pitanje „Zašto pisati u informatičkom dobu?“ Pitala ga je kome mi pišemo, ko nas čita u vrijeme Facebook i Twitter statusa, u vrijeme kratkih blog zapisa, u vrijeme multimedije… Pisac je priznao da ni sam nema odgovor na to pitanje. Ima li iko odgovor, zapitala sam se danas nakon što sam uličnoj prodavačici dala jednu konvertibilnu marku za nekada nezaobilaznu školsku lektiru, takoreći klasik balkanske književnosti. Ako Nušić danas vrijedi jednu marku, kome da pišu današnji pisci? Ko će njih čitati i davati novac za njihova izdanja u vrijeme kada se knjige kupuju na kilogram, po principu deblja knjiga – više para?!

421188_467318143289594_1064722582_n

 

Kao srednjoškolka sanjala sam da ću jednog dana biti poznata književnica. Pisala sam kratke priče, započinjala romane, kidala stranice sveski i švrljala redove kada mi se zaplet nije činio dovoljno dobar… Nisam uvijek imala kompjuter ili laptop na čijim tipkama mogu lako pisati i brisati retke, ali opet više sam pisala nego sada. Valjda jer sam imala san.

U osnovnoj školi pisala sam i pjesme, vješto sklapala rime, baratala riječima i mislila da ću jednoga dana i ja biti dio školske lektire. A sada me pomalo stid kada vidim siromašni spisak lektira za predstojeću školsku godinu. Naziru se tu stidljivo Meša, Andrić, Dostojevski i Tolstoj, a rame uz rame s njima stoje novopečeni autori teen ljubića i lako čitljivog štiva. Čitaju li mladi lektire uopšte?

Srednju školu završila sam 2009. godine. Već tada bili smo dio informatičkog doba, sažetak bilo koje knjige bio je dostupan jednim klikom, a moje kolege gimnazijalci hvalili su se kako su bez po’ muke dobili peticu ni ne pročitavši „Tvrđavu“, „Derviša i smrt“, „Stranca“, „Anu Karenjinu“… Priznajem, Karenjina je i meni mrska bila, ali bar znam dovoljno o njoj da se ne „provalim“ kako mi je to omiljena književnica. Nažalost, nekima se i to dešava.

Držeći u rukama svoje novo blago, procijenjeno na svega jednu marku, opet sam se sjetila zašto sam odustala od studija književnosti kada sam završila srednju školu. I bolji od mene pišu pa ih niko ne čita; ko bi mene onda čitao? Ipak, nisam previše pobjegla od pisane riječi – upisala sam žurnalistiku, još jedno zanimanje nedovoljno cijenjeno i previše unazađeno u našem društvu. Okrenula sam drugu stranu medalje i posvetila se odnosima s javnošću, a tek ponekad, za svoju dušu, naškrabam nešto. Već godinu dana nisam ništa objavila ni na blogu, postiđena djelima koja sam čitala u posljednje vrijeme i nevjerovatno niskom prodajnom cijenom tih vrsnih autora. Tako sam Nikolaidisova djela kupovala po cijeni od tri ili četiri marke, Zaimovićevu „Tajnu džema od malina“ za tričavih pet maraka, kultnu Kiševu „Grobnicu za B. Davidoviča“ u svom vlasništvu imala sam za tri marke… Nikada knjige nisu bile jeftinije, a nikada manje čitane. Zašto onda pišemo? Kome pišemo?

Noći potrošene uz laptop, izgubljen vid, ispušene cigarete, popijene kafe, rastresenost, momenti inspiracije, likovi čije živote autor stvara, ushićenost, mijenjanje noći i dana, traženje smisla, brisanje i ponovno pisanje, traženje izdavača, nervoza, sreća zbog izdavanja, potrošen novac, potrošeno vrijeme… sve to stane između dvije korice, na stranice označene brojevima. Svaki pisac unese dio sebe u svoja djela. I onda taj dio, zajedno sa ispisanim stranicama, košta jednu, tri, pet, deset maraka.

Kada ste posljednji put pročitali neku knjigu koja nije bila lako čitljivo štivo? Kada ste umjesto Nikolasa Sparksa uzeli da čitate Milana Kunderu? Zašto čitamo „50 nijansi sive“, a ne „Majstora i Margaritu“? Jesmo li nepismeni pa nas niska cijena knjige mora privući da istu kupimo i pročitamo? Ili nam je standard toliko nizak da su knjige postale sporedna stvar?

Umjesto na policama, knjige su danas na ulicama, prodaju se na kilogram. Izvol'te kupiti.

Ljeto dvijehiljadedvanaesto, zbogom i hvala!

Došlo je, izgleda, vrijeme da pozdravimo još jedno ljeto, spakujemo laganu odjeću i pripremimo jakne i rukavice. Nekako u Sarajevu jesen više liči na zimu nego na jesen, no dobro. Bar sunca još ima, pa me drži ljetno raspoloženje. A ljeto koje ispraćam vjerovatno ću dugo pamtiti. Zbog toga i ovaj post (konačno jedan nakon dugo vremena) posvećujem ljetu dvijehiljadedvanaestom.

Sve je počelo sa onim ospicama koje preležah u maju. Da, ospice sa 22 godine! Teško sam ih podnijela, a ožiljke i dalje imam, valjda da podsjećaju da zdravlje uvijek treba biti na prvom mjestu. Slab imunitet, posljedica nespavanja i stresa, očitovao se na kosi, noktima, koži, kroz malaksalost. A ni nakon bolesti nije bilo odmora – ispiti, novi posao i opet stres. Zato sam jedva dočekala juli, Exit, Mostar Blues Fest i Demofest. Zaljubih se u Novi Sad, odslušah Gunse (sad šesnaestogodišnjakinja u meni  može i da umre :P) i provedoh najbolja  4 dana. Možda zato što mi je ovo bio prvi Exit do sada, možda jer me grad oduševio, možda jer sam našla svoj ispusni  ventil u muzici, ali ne shvatam ljude koji hejtaju ovaj festival. Mene je preporodio. Juli je simbolisao putovanja, pa nastavljam prema voljenom Mostaru i odmah zatim prema Banjaluci. I gle čuda, osim u muziku, u Banjaluci se zaljubih i u Njega. Ludo, bez razmišljanja, bez planiranja, besmisleno, filmski! I dobro je dok traje, kažem, jer odavno nisam bila ovako srećna!

Ali, velika sreća uvijek nekako donese i veliku tugu. Iznenadna i tragična smrt drage i jako mlade osobe ostavlja prevelik trag. Zapitala sam se da li život uzimam previše zdravo za gotovo i došla do zaključka da treba živjeti punim plućima. Bez strahova. Bez žurbe. Do kraja života ću proklinjati tu saobraćajnu nesreću, ali ću i više cijeniti život. I ljude oko sebe.

U septembru diplomirah. Sada imam Bakaleurat poslovnog komuniciranja i desetku iz teze na temu Analiza političkog marketinga na web portalima u Bosni i Hercegovini. Nije loše, idemo dalje – na master.

Čekam oktobar. Čekam rođendan. Volim svoje rođendane. Trenutno volim cijeli svijet. Uživam u svakom trenutku. Oslobodila sam se stresa. Pokušavam više spavati. Pokušavam više vremena posvetiti ljudima oko sebe. Konačno se probudila i želja da naučim kuhati, vidjećemo na šta će to ličiti :) Ne traćim dane, previše su dragocjeni da bi bili uzaludno potrošeni. Prošlo je još jedno ljeto, ali dolazi jesen, zlatna, prohladna, obećavajuća. Na kraju, svaki dan je novi dan, zar ne?

Image

Sarajevska fu(r)ka

Oznake

, , , ,

„Znaš, da ne studiramo po Bolonji, sad bi bili apsolventi“, reče Adnana prošlog ponedjeljka nakon što smo odslušale naše posljednje predavanje dodiplomskog ciklusa.

„A šta samo onda sad, po Bolonji?“ pitala je Nasiha.

„Pa bolonjci. Jok, bolonjezi, eto to smo!“ odgovorih.

Nama je ovo bilo smiješno. Apsolventice, bokte! Al’ umalo.
Danas smo završili sa redovnim ispitnim rokovima. Naravno, ostali su popravni junsko- julski rokovi, ali ja molim neku višu silu da ne moram ponovo prolaziti kroz ovu muku koja me snašla u posljednjih 7 dana. Bolonjezi vala baš, sve su nam smiksali k'o kakve gurmanske špagete pa nit’ znaš gdje je kraj ni gdje je bio početak. Još diplomski, ako bude sve udure, pa đuture na master.

„Nego, ljudi, šta ćete vi za master?“ pita Jaca na kafi danas. Svi se nekako usaglasismo da ćemo nastaviti ili PR ili novinarstvo, neko R, neko RSF, možda i vanredno, zavisi od posla. E, onda oplesmo po poslu. Ja promrmljah da častim kad bude plata (prva prava, a čini mi se da se bliži :)), Amar dodade da i on časti sredinom mjeseca kad bude njegova prva, Nasiha i Nermina se složno dogovoriše da časte čim polože onaj prokleti ispit s kojim se svi namučismo, Adnani držimo fige da konačno dobije taj posao (a na dobrom je putu!)

I tako, svi se pohvalismo, počastismo riječima, ako ništa drugo, i pošteno se ismijasmo. Na red dođoše i one vječne ljubavne teme, iz kojih smo izveli zaključak da smo svi manje- više komplikovani, nezreli ili emotivno disfunkcionalni. Ovo posljednje bih bila ja. Vjerovatno i ovo prvo, a i ovo drugo. ;)

Svako svakom savjet daje, a sebe posavjetovati ne zna. Ali zato smo valjda tu jedni za druge, majku mu :)

Malo po malo, u razgovoru i fotkanju, prođoše 2h k'o dlanom o dlan. I svi negdje žure, a niko da krene prvi. Mazlumska, rekli bi Mostarci. Jok ba, sarajevska ;)

Nedostajaće mi ovo. Prije predavanja na kafu, poslije predavanja na kafu, u toku predavanja na kafu. Al’ sad smo valjda stasali da konačno odrastemo. Ili ipak ne? Jesmo li spremni za taj finalni ispit, prekretnicu, diplomu koja će uramljena stajati na zidu ili pak kupiti prašinu u fioci? Sad bi Anera citirala Đuru: „Sve znam, sve sam spremio!“
„A znaš li Hamleta?“
„Hameta? Kog Hameta? Ima li curu, đe izlazi?“

I tako…

 

Is cyber love hot or not?

Oznake

, , , ,

Internet ljubav, ljubav u doba twittera, ljubav preko facebooka, u vezi sa… Zar nam se i ljubav svela na društvene mreže?

Image

Možda je ovo malo izlizano pitanje. Već odavno raspravljamo o ovome fenomenu i smijemo se onima što su dva dana u FB vezi a ‘vole se najviše na svijetu’. Neću da pišem o tome. Meni nedostaje staro, dobro ašikovanje. Ako E. ovo čita, sjetit će se kako je nedavno rekla kako bi voljela da joj neko samo jednom kaže ‘zumbule moj’ ili nešto u tom fazonu. Nema više zumbula, pendžera, tamburaša, serenada, ali nestanak istih nije posljedica digitalnog doba. Ipak, postoji onaj vakuum između serenada i društvenih mreža. Kako su tada ljudi ašikovali?

Prvo su bila pisma, pa onda telefoni, pa sms poruke, pa… dobro, ostatak scenarija znamo- ono kad nam neko posveti tweet ili FB status, to je, čini mi se, savremena ljubav. Pamtim ja malo drugačije, a opet moderno vrijeme. Nekad smo slali sms poruke, pa dok dočekaš odgovor brojiš minute (u prosjeku 3 min da se otkuca i pošalje poruka ;)). Meni je to bilo ljepše od ovog instant interfejsa, ali ja sam onaj tip koji bi i pisma pisao, pa bih odgovor danima čekala.

Internet nam je stvarno olakšao komunikaciju, ali je unio i crva sumnje u skoro svaku vezu. Svi smo postali stalkeri svojih partnera i simpatija- visimo im na različitim profilima, znamo gdje su, s kim su, šta vole, šta ne vole, jesu li izašli, što su izašli, što nisu izašli, jesu li jeli, jesu li ljuti, jesu li zauzeti, ko im je komentarisao status, s kim su postali prijatelji, kakvu su pjesmu postavili… Živimo ovakve ljubavi, postale su nam svakodnevnica!

Čak i kad smo single, potencijalnog partnera tražimo radije na društvenim mrežama nego u kafićima i mjestima za izlaske. Jednostavno, tako nam je lakše. Svi imamo poneki twitter crush, nekog s kim četujemo, čiji profil volimo da posjetimo. Život živimo online. Priznajem, ja sam veliki internet ovisnik- na FB svašta lijepim, twitter mi dođe kao terapija, putem skype- a flertujem. Tuga od života, čini mi se :)

A opet, jedna sms poruka mi izmami veći osmijeh od bilo kog internet posta. Jedan telefonski poziv me obraduje više od skype call- a. Eh, kad bi još kakvo pismo ili razglednicu poštar donio, pa mojoj sreći ne bi bilo kraja!

Bilo bi dobro malo vremena odvojiti za ljubav u stvarnom životu i vezu prenijeti u offline svijet, bili bismo mnogo mirniji i manje opsjednuti, čini mi se.

Moja A. recimo ima dobar način bijega od digitalizacije- pravi album sa najdražim fotografijama i tu stavlja male podsjetnike na lijepe trenutke, što u vezi, što sa prijateljima i porodicom. Imate li vi neki svoj način bijega od online svijeta?

Jesu li geekovi postali kul?

Oznake

, , ,

Sve češće se družim sa geekovima u posljednje vrijeme. Možda zato što sam jednim dijelom i ja dio ‘štreberske’ kulture, iako sam ranije nekako uvijek uspjevala da se družim s ‘popularnom’ rajom. Nije da sad to ne mogu, samo sve manje želim da idem po kafama sa ljudima bez cilja, nekog ličnog uspjeha, znanja o raznoraznim temama. Pitam se, jesam li onog trenutka kada sam odlučila završiti faks u roku istovremeno honorarno radeći i sama postala geek? Vjerovatno ne.

Image

Danas su geekovi mnogo više kul nego što su to bili ranije, a, čini mi se, sve zahvaljujući internetu. Današnji geekovi su informatičari, programeri, naučnici u potrazi za vještačkom inteligencijom. Kada sav taj njihov stručni jezik izrodi android telefone, ‘pametne komjutere', super sajtove ili robote, jedino što možemo reći je- ‘Baš kul!’ Sjetite se samo filma „Društvena mreža“ o Marku Zuckenbergu i Facebooku. Ili filma „Briljantni um“. Uf, baš su seksi ti geekovi nekad ;)

Je li popularnost geekova proizvod hipsterske kulture?

Hipsterska kultura, tj. sve ono što odudara od mainstream kulture, postala je upravo ono od čega je bježala- mainstream! Hodate ulicama i vidite ležerno obučene mlade ljude, svi nose crno uokvirene ‘štreberske’ naočale, često na glavi imaju one dugačke kape i sve to izgleda tako nemarno da vjerovatno ne biste ni pomislili kako su taj izgled pažljivo osmislili. A vjerovatno jesu!

Inspirisan teškim američkim srednjoškolskim i fakultetskim životom, Hollywood sve češće izbacuje filmove i serije u kojima su glavni likovi ‘teški štreberi’ koji kasnije postanu uspješni, slavni itd. Nije kod nas baš kao u USA, ali geekove jesmo zvali štreberima i jesmo im se smijali jer imaju sve petice i čitaju dodatnu literaturu. Zato je uvijek bilo onih, poput mene tada, koji smo se pravili da nam petice padaju s neba a mi ništa ne učimo. I onda nekako, kako sam krenula na faks, sve više su me zanimali ljudi koji idu po seminarima i čitaju dodatnu literaturu, a gubila sam interesovanje za leziljeboviće sa indeksom u zadnjem džepu farmerki. Tako sam upoznala geekove kojima se divim i čija me fasciniranost brojevima zabavlja, primjetivši da oko sebe okupljaju dosta ljudi koji ih ne vide kao štrebere; naprotiv, kul su im. (Znam da vas nekoliko sad ovo čita i da se zadovoljno smješkate :))

Da, geekovi su postali kul i nema sumnje u to. I dalje su nam smješni, ali su mnogo zabavniji jer ih, na neki način, kontamo. Geekove i dalje ne vole samo leziljebovići bez cilja u životu koji će im kasnije zavidjeti na uspjesima. Hipsterski je biti geek i treba se ponositi time :)

P.S. Autorica je trenutno inspirisana serijom „The Big Bang Theory“, ne zamjerite joj :)

Image

Kraj jedne ere

Oznake

, , , , ,

Bila sam u mom voljenom Mostaru ove sedmice. Dugo nisam išla, i dočekala su me brojna iznenađenja, između ostalog i informacija da On više ne živi tamo. Definitivno sam bila u šoku kad mi je I. rekla. Ne zato što ja njega još volim ili nešto tako, nego što je mene upravo On asocirao na Mostar. Ili me je Mostar asocirao na Njega. Nisam sigurna. Ipak, svjesna sam da meni taj grad bez njega neće više biti isti. Saznanje da je otišao iz Mostara podsjetilo me na epizodu Seks i Grada u kojoj Zvjerka napušta New York. Nisam mogla, a da se ne zapitam- je li ovo kraj jedne ere? Konačna tačka na sve dobro i loše što se desilo među nama? I zašto baš sada kada ću ja češće ići za Mostar? Je li to ta sudbina?

Prošla sam ponovo ulicama kojima sam s njim prolazila. Čudan smo par bili. Kao što reče I., bili smo srećniji zajedno onda kad nismo bili u vezi nego kad jesmo, nekako smo se više voljeli. Ovisnost o Njemu je jedno vrijeme bila poput  bolesti. Čudno. Reče I. i to da smo nas dvoje „dugo trajali“. Davno prošlo vrijeme rekla bih, pa opet, nije mi bilo svejedno. Možda je to jednostavno taj osjećaj prve ljubavi zbog koje si i patio, ali koju jednostavno ne možeš da pustiš. Koliko nam znače bivši, njihova blizina ili daljina? Jednom je otišao od mene, ali tad sam ga još voljela, a i znala sam da odlazi. Sada je otišao bez da mi javi. Zašto ja nisam češće išla u Mostar kad sam mu toliko puta obećala da ću doći?

Vrte se neka pitanja, ali moram priznati da mi je i malo lakše, kao da sam se riješila tereta koji duže vrijeme nosim sa sobom. U Njegov rodni grad rijetko zalazim i šanse da ću ga ponovo nekad vidjeti su male. Dok je bio u Mostaru, znala sam da mogu otići do Njega kad god poželim. To je bilo mjesto svih naših susreta. Više nije. Sada konačno mogu krenuti dalje, čini mi se. Daleko od očiju, kažu…

Razmišljam…

Biti super žena?

Oznake

, , ,

Nekidan sam instalirala wifi kući sama samcata. Ništa strašno i ništa teško, baš naprotiv. Jedini problem je bila nevjerica mojih ukućana i insistiranje da zovem rođaka da on to uradi. Stereotip žene kao neznalice za tehniku me baš frustrira. Znači, žena može znati  kuhati, prati, peglati, saditi cvijeće, čistiti, a ne može znati instalirati wifi ili podići sistem?

Ja nisam tipična žena. Smotana sam za kuhinju, peglam po potrebi (obično samo košulje), lijena sam za čišćenje, a nekidan mi je trebalo pola sata da skontam kako uključiti veš mašinu. Ali zato znam svašta o tehnologiji, pišem blog, koristim tviter, linkedin, pinterest i još puno nekih društvenih naloga, znam teoretski skoro sve o PR- u… I onda se uporedim s mojom mamom kojoj je trebalo godinu dana da skonta da ne mora da viče kada priča na skajpu, ali koja fenomenalno kuha, stalno nešto čisti, ima tako uređenu baštu da joj sve komšinice zavide i istovremeno svakodnevno ide na posao. Kada počnemo razgovarati o mom studiju ili poslu, treba mi dosta vremena da joj objasnim šta ja to ustvari radim, a da ne pričam kako to izgleda kad ja počnem nešto o fejsbuku ili tviteru a ona me blijedo gleda. Tako je bilo i prije nekoliko dana kada sam došla kući s crnom kutijom, raspakovala je i počela da kopčam te neke kablove. Kad sam priključila wifi, uzela laptop, sjela pored nje i počela joj pokazivati slike na fejsu od rođakovog sinčića, ona me pitala: „A kako si na Internetu bez kabla?“ Nakon mog objašnjenja uslijedilo je još jedno pitanje: „Sama si to namjestila, bez ičije pomoći?“ Odgovorih potvrdno, a ona prokomentarisa nešto poput „Ti si čudo od djeteta.“

Nisam. Moja mama mene vidi kao neku super curu koja sama radi stvari koje ona smatra „muškim“ (generalno, sve vezano za tehnologiju kod nas se vezuje za muškarce), a ja, s druge strane, nju vidim kao superženu jer za kratko vrijeme uradi milion stvari, mijenja sijalice po kući, popravlja lampe i slične stvari u koje ja samo blentavo buljim. Ali, osim moje mame, znam još puno žena koje se razumiju u sve, ali bukvalno sve- od kuhanja do popravljanja računara. Znam i curu koja je zimus lopatala onaj snijeg bolje i srčanije nego ijedan muškarac. Naša era je era izjednačavanja poslova. Više ni fizički poslovi ne ostaju samo muški.

Zapitala sam se, ako danas postoje žene koje mogu sve same, da li njima treba muškarac? Danas, u vrijeme umjetne oplodnje i jednakih mogućnosti, da li smo zaista potrebni jedni drugima? Naravno, pričam iz perspektive potreba za potpunošću, zanemarujući ljubav. Nek’ mi ne zamjeri LGBT zajednica što sam stereotipna i jednostrana u ovom postu. :)

S druge strane, imamo muškarce koji kuhaju (moj tata je dobar primjer :)), peru, čiste, peglaju, odgajaju djecu dok im supruge rade, a i od njih se očekuje da se razumiju u tehnologiju koja sve više napreduje. Naravno, tu su i oni tipični muškarci koji ne znaju uključiti dva dugmeta veš mašine, a ruše sisteme računara i programiraju sajtove :)

Dakle, da li superženi treba muškarac? Ili su njena očekivanja takva da traži supermuškarca? I ako da, jesmo li zbog toga toliko probirljive? S druge strane, da li ovim sveradećim i supersposobnim muškarcima trebaju žene? Da li je digitalno doba od nas napravilo toliko samostalne individue da zbog toga propadaju veze i sve češća postaju viđanja na jednu noć?

Možda i ljubav pati zbog naše potrebe da budemo superiorni i sposobni za sve. Trebamo li bar malo zastati sa potrebom da budemo sjajni u svemu i dopustiti da neko drugi ispuni naše nesavršenosti?

Očekujem vaše komentare :)

P.S. Nevezano za ovu temu, napisala sam članak o Sarajevu povodom 6. aprila pod nazivom Ima tamo jedan grad zahvaljujući vašim komentarima na moj prethodni post, pa pročitajte, ako želite :)

Trebam vašu pomoć :)

Dugo nisam pisala (često ovako počinjem postove, hmm), a evo sad još tražim i vašu pomoć- shame on me :) Da ne bih puno pametovala, evo o čemu se radi- povodom 6. aprila, Dana Grada Sarajeva, želim napisati jedan tekst za web portal Novinar.me, za koji već neko vrijeme pišem. Ideja je da skupim sjećanja i osjećanja svih onih koji žive u Sarajevu ili su na neki način vezani za njega i izaberem najupečatljivije koje ću onda uvrstiti u tekst. Zato vas sve lijepo molim da mi u komentarima odgovorite na ova dva pitanja (ili bar jedno od njih):

1. Zašto volite Sarajevo i šta, prema vašem mišljenju, najbolje opisuje ovaj grad?

2. Da li ste tokom opsade bili u Sarajevu i da li želite sa drugim ljudima podijeliti neko svoje sjećanje ili priču? Ako da, ukratko napišite u komentaru.
Koliko ja volim svoj grad možda najbolje govori tekst Sarajevo grade, šta ti papci rade. Nadam se da neće biti zlonamjernih komentara, jer ni ja nemam zle namjere i da će biti puno odgovora :) Naravno, ukoliko želite biti anonimni, to nije problem, poštujem i neću stavljati ime uz odabrane izjave :) Hvala unaprijed na pomoći, nadam se da će vam se konačni tekst svidjeti :)

 

P.S. Ukoliko ipak ne biste da pišete ovdje, možete me kontaktirati i na Twitteru, kao i na email kuljanin.a@gmail.com. Dobrodošle su i fotke, mada ja najviše volim pisanu riječ :D

Bijela koverta

Oznake

, ,

Gurnula je bijelu kovertu u džep kaputa i izašla na hladan februarski zrak. Nervozna nepoznata lica išla su joj u susret, prolazila pored nje, kaskala iza nje, gubila joj se iz vida… Razmišljala je o tim licima, o ubrzanim koracima tijela kojima su ta lica pripadala. Naborana lica. Namrgođena lica. Zamišljena lica. Ravnodušna lica. Kakvo je bilo njeno, pitala se. Da li je iskazivalo tjeskobu koja se krila u njoj?

Žuta neonska svjetlost uličnih lampi razbijala je tamu predvečerja. Noć prebrzo pada zimi i predugo traje. To samo produbljuje tjeskobu, znala je. Odmahnula je glavom kao da pokušava odagnati misli, ali nije podizala pogled sa svojih crnih cipela koje su ubrzanim korakom gazile asfalt. Nije osjećala noge niti je znala kuda je nose. Hodala je bez cilja, ne razmišljajući o pravcu u kojem ide. Zastala je čekajući da se upali zeleno svijetlo na semaforu. Pogled joj se prikova za sivu višespratnicu na drugom kraju pješačkog prelaza. Pravougani otvori iz kojih je isijavala žuta svjetlost razbijali su sumornu, pomalo zastrašujuću građevinu čiji se ravni krov stapao sa teškim oblacima koji su se nadvili nad gradom.  Ovo  je grad u kojem nema razloga da budeš sam, u glavi joj se vrtila poznata pjesma. Fokusirala se na središnji prozor. Ko živi tu? Možda neka porodica? Majka koja sprema večeru, otac koji gleda televiziju, dvoje djece- dječak i djevojčica. Žive rutinski, svakog dana odlaze na posao, djeca idu u školu, vikendom imaju goste. Možda idu nekom u goste. Žive po pravilima, idealno, ‘onako kako bi trebalo’. Ona to ne bi mogla, živjeti po pravilima. Možda tu ne živi porodica, možda je neko sam u tom stanu, baš kao i ona. Upalilo se zeleno i prešla je ulicu, skrenuvši desno od zgrade prema parku.

Htjela je sjesti na klupu, ali su sve bile prekrivene snijegom. Stajala je zamišljena. Više nije primjećivala lica niti su je zanimala. Iz džepa je izvukla otvorenu bijelu kovertu. Poštar ne zvoni dva puta, pomislila je. Zvoni jednom, kao i svi, i donosi vijesti. Otvarajući bijelu kovertu  očekivala je opomenu za neplaćene račune. Očekivala je poziv za učešće u nekoj glupoj nagradnoj igri. Očekivala je pismo za gazdaricu. Još jednom je pročitala tekst napisan zlaćanim slovima.

Pozivnica za Njegovo vjenčanje. To ipak nije očekivala.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 40 other followers