Sve nijanse crvenog

Lady-Gaga-Red-LipstickNeki ljudi se pojave slučajno u tvom životu. Spoji vas nepoloženi ispit, knjiga u fakultetskoj čitaonici ili prvi posao i dok trepneš okom prođe pet godina, a one su još tu. Moja tri sunca, Adnana, Erna i Anesa. Zajedno smo prošle prve poslove, prve ljubavi, prve ispite, prve odbranjene  diplomske, pa poslije magistarske. Zajedno preživjele raskide, razočaranja, grozne modne kombinacije i još gore frizure.

Svako naše putovanje obilježile su razglednice na kojima je ispisana ljubav i nedostajanje. Od Italije do Engleske, preko Njemačke i Kipra, sve do Turske, Austrije i Rumunije, iako nismo zajedno putovale uvijek smo jedna drugoj bile u mislima.

I nije važno koliko dugo se nismo vidjele, uvijek ćemo biti tu jedna za drugu. Za nekoliko dana idemo na dernek poslije kojeg ćemo sve četiri plakati jer jedna ode od nas. Ali i tamo daleko, uvijek će nam biti blizu. Pa makar kafe ispijale preko skajpa, a selfie slikale zagrlivši laptop.

Stavit ćemo crveni karmin i nabaciti osmijeh jer to najbolje znamo. I najbolje izgledamo kada smo zajedno.

*****

Neki ljudi mogu godinama biti odsutni iz tvog života a kad se vrate sve izgleda kao da nikada nisu ni otišli. Tako je sa mojim prijateljima sa koledža, vrate se jednog dana i podsjete te da život može biti jednostavan, pun smijeha i zabavan. Iva je jedna od tih ljudi.

Sa 17 godina se počinješ šminkati i istovremeno se zaljubljuješ. Stavljaš crveni karmin da prikriješ slomljeno srce. Ne znaš da će baš te rane najbrže zacijeliti i da ćeš se godinama kasnije smijati svemu što si tada mislila da je ljubav.

Sa 24 godine još nosim crveni karmin. Niko ga ne razmazuje i zahvalna sam zbog tog. Jer tako mi dobro stoji, zašto da ga neko pokvari?

Izlazim s posla sat vremena kasnije iako je petkom radno vrijeme skraćeno, stavljam crveni karmin i žurim u Delikatesnu da vidim Ivu. Makedonija je opet tu i sve je kako treba, dešavaju se nevjerovatne stvari, upoznajem nevjerovatne ljude i srećem one koje dugo nisam vidjela. I nije važno što ona nije tu svaki dan, važno je što smo i daleko tako blizu.

*****

Neki ljudi ti budu nadređeni, a onda ti postanu prijatelji. Nije važna razlika u godinama kada su gluposti kojima se smijete iste. Majda je starija, računam da je pametnija, pa završim tako što ja njoj dajem savjete. I onda je jedne nedjelje ujutro nazovem, a ona se od srca smije mojim greškama i kaže da ću se za koji dan i ja smijati. Jer, kada ćemo praviti greške ako ne sada? Nikada više nećemo biti tako mlade, tako lijepe i tako slobodne. U svakom drugom trenutku biti ćemo drugačije.

S Majdom se crveni karmin nosi u katedralu na polnoćku, pije se martini i planira novi zajeb. Život je previše kratak da bi bio protraćen.

Ona voli moju crvenu kosu. A ja volim njen zarazni smijeh, njene gluposti i njene godine.

*****

Prošli su mjeseci od kada je ljubav prestala, a ja sam te mjesece lakše prebrodila uz njih pet i milion nijansi crvene. Crveni karmin, crvena kosa, crveni lak i crvena haljina i danas liječe slomljeno srce. A crvena najbolje ide uz moje prijateljice.

Sloboda miriše na nove početke

Oznake

, , , , ,

Godina je završila puknutom gumom na Centrotransovom autobusu za Beograd, a samo sam ja mogla vidjeti simboliku u tome i smijati se. Odlazi godino i pusti vodu za sobom, da se ne vratiš.

Rekla sam sebi 31. prije ponoći da sam spremna za nove godine, bez puknutih guma i slomljenih srca, sa mnogo vina i putovanja, što dalje od Sarajeva. A 2015. je počela hladnim beogradskim jutrom, snijegom na krovovima i novogodišnjim ukrasima u Knez Mihajlovoj. Grad koji liječi ispraćao me na putovanje koje liječi. Znala sam to onog trenutka kada smo V. i ja sletjele na pistu aerodroma Henry Coanda, a na izlazu su nas dočekala tri nasmijana prijateljska lica. Avantura je mogla da počne.

20150104_130650Bukurešt nas je počastio suncem, dobrom hranom, vinom i odličnim noćnim životom. A kad ti prvi dani januara počnu izležavanjem u krevetu, maratonom sitcoma i Nutelom, znaš da ova godina mora biti sjajna. Nažalost, odmor ne izliječi srce u potpunosti ali mu da dovoljno snage da nastavi dalje i ostavi u prošlosti sve ono što više ne vrijedi ni spominjati a kamoli popravljati.

Rumunjski glavni grad bio je poput mene – zatočen u prošlosti sve više je težio ka budućnosti. Jeftini taksi prevoz i elegantni restorani, divni parkovi i komunistički blokovi zgrada, sve se borilo između duhova komunizma i obećanja Evropske unije. A ja sam se smijala. Po prvi put nakon dva mjeseca iskreno, iz srca, bez pomisli na tebe. I dok me u Sarajevu sve podsjećalo na tebe, bilo je osvježavajuće biti u gradu gdje ništa nije imalo veze s tobom. Konačno sloboda.

Sloboda je izgledala kao ples, imala miris kafe sa đumbirom i okus bijelog vina.

Na Badnje veče sjedila sam na autobuskoj stanici u Beogradu i čitala ‘Cafe Europa’. Knjige su oduvijek bile moj spas, a ova me spašavala od pomisli da je odmor gotov i da se vraćam u Sarajevo bez starih, loših cipela koje sam voljela. Čitanje je prekinuo gitarista koji je čekao autobus za Kruševac. Njegova priča o studiranju muzike u Banjoj Luci i ljudima koje i ti i ja znamo za mene je predstavljala simboliku, ali ništa nisam rekla. Ovaj put sam odlučila strancu prećutati našu priču. Jer ta priča je ostala u staroj, a ja sam spremna za nove godine.

Na božićno jutro, prije svitanja, taksisti koji me vozi kući prepričavam doživljaje sa putovanja. Jaka, srećna i slobodna, u gradu koji možda nije najbolji za mene, ali je bar uvijek bio tu da me zagrli. Božić je ove godine snježni, miriše na porodični ručak i kuhanu domaću rakiju.

Sarajevo je divno kada padne snijeg koji škripi kad ga gazimo. Tada me i miris obične kafe i bar jedno drago lice mogu trznuti iz melanholije. Za melanholiju, kao i za kuknjavu nema mjesta u novim počecima. A novim počecima nazdravili smo i ovog Božića.

Godina prijateljstva

Oznake

, , ,

Hello-2015-and-Happy-new-year-photo-with-a-little-girlSvakog decembra prisjetimo se ostalih 11 mjeseci iza nas. Svakog decembra Facebook za nas kreira novu aplikaciju koju onda naši Facebook prijatelji koriste da bi nama smrtnicima koji ne objavljujemo sve sitne detalje naših života pokazali koliko su ustvari bili srećni u godini na izmaku. A sreća se ne mjeri brojem lajkova ni brojem objavljenih fotografija. Sreća se ne mjeri uopšte, ona se samo živi i u njoj se uživa. Jer, previše kratko traje da bi se o njoj razmišljalo ili da bi se ona planirala.

Dvijehiljadečetrnaestoj godini sam zahvalna na mnogo čemu, ali joj i zamjeram nekoliko sitnica. Pamtit ću je po prvom putovanju u London, Berlin i Istanbul, po ljudima koje sam srela slučajno a koji su mi postali neizostavan dio života, po nezaboravnom Exitu, po ljubavi kojoj je s krajem godine došao kraj.

Bila je to godina uspomena, putovanja, plesa, dobre muzike. Godina ljudi. Godina prijateljstava. Godina smijeha. Stresa. Nervoze. Godina vina. Godina u kojoj volim sebe i ljude oko sebe.

Godina u kojoj sam promijenila posao, a sa bivšim kolegama sačuvala skoro pa porodične odnose. Godina koju je obilježilo 35.000 osmijeha u 25 bh. gradova. Godina u kojoj sam naučila cijeniti sitnice.

Godina u kojoj sam plakala. Godina bola. Godina shvatanja da život može nestati u sekundi i da su sve naše svakodnevne brige nevažne.

Godina u kojoj sam probala sushi. I tursku baklavu sa pistacijama. I engleski doručak. I raznovrsna njemačka piva.

Godina u kojoj sam nakon dugo vremena srela Radku, svoju cimerku iz srednjoškolskih dana. U Berlinu, na Alexanderplatzu, u pratnji moga Dede.

Godina u kojoj sam naučila da nećemo pamtiti suze, pamtit ćemo samo osmijehe. I kada me neko u budućnosti upita za tebe, imat ću samo riječi hvale. I željet ću ti svu sreću svijeta. Jer ništa ne može izbrisati sve lijepo što smo podijelili.

Ovo je godina u kojoj sam zahvalna što su moja tri sunca –Adnana, Anesa i Erna – uvijek imale vremena za naša druženja. Što sam rođendan proslavila sa ljudima koje volim. Što imam Emira i Majdu, da mi naprave stand up komediju i onda kada mi nije do smijeha. Što i dalje vjerujem u ljubav kada pogledam svoje zaljubljene prijatelje (Š. I V., je li se prepoznajete?). Godina u kojoj sam zahvalna što je Alma i u dalekoj Americi i dalje moja Alma. Godina prijateljstva i svih onih ljudi koji uvijek imaju vremena popiti kafu, a za koje je ovaj blogpost prekratak da bi ih nabrojala.

Godina u kojoj mi je porodica i dalje nešto najvrjednije što imam. Godina u kojoj je na svijet došla moja Lorena. Godina u kojoj sam dobila najljepšu titulu – tetka.

Od dvijehiljadepetnaeste tražim samo da je dijelim sa istim ljudima sa kojima sam dijelila i ovu na izmaku. Tražim osmijehe i prve zubiće moje Lorene. I susret sa Cristinom, Vesnom i Ivaylom u Bukureštu. Jer istinski živimo samo kada se smijemo, a najljepše se smijemo kada smo zajedno. Sve drugo je samo bonus.

Imam previše godina da bih nosila loše cipele

Oznake

,

Imam previše godina da bih nosila loše cipele. I previše godina za ofucane farmerke. Previše godina za lošu ishranu. Previše godina da u novčaniku nemam novca za taksi kad zatreba. I previše godina da bih sate trošila misleći na tebe.

Pa ipak, nosim nekvalitetne cipele i stare farmerke, ovisnica sam o slatkišima i svim mogućim grickalicama, nemam novca nekad ni za kafu a kamoli taksi. Naslućuješ nastavak?

Kad sam napunila 24 napravila sam spisak stvari koje želim uraditi u narednoj godini i sve su uključivale ili podrazumijevale tebe. Skupiti novac za poklon za tvoj rođendan. Put u Bukurešt. Karte za koncerte, planovi za ljetovanje, izlasci, putovanja, voljeti, biti srećna, imati vremena za drage ljude… Nisam ni zagazila u 24. kako treba a ostala sam bez motivacije. Pomislih, imam previše godina da bih se tako lako predala. Nisi ni prvi ni zadnji.

Imam previše godina da bi mi ljubav bila najvažnija na svijetu. Želim putovati, otkriti sve što nisam do sada, želim jesti u svim dijelovima svijeta, želim skočiti sa padobranom, želim mijenjati poslove, želim živjeti u Londonu. Imam previše godina da bi me ljubav vezala. Imam premalo godina da bih se vezala.

A ipak mi nedostaješ. Nedostajala mi je tvoja ruka dok sam hodala ulicama Istanbula. I tvoj poljubac da me ohrabri kad još uvijek hodam a previše sam umorna. I tvoj zagrljaj, i oduševljenje svime što je novo za naše oči. I ti, da mi budeš vodič. I ja, kakva sam bila na ulicama Firence, Venecije, Rima, Minhena, Pariza, Salzburga.

Nedostaje mi da ti pričam o putovanjima na koja nismo zajedno išli. I kad sam sletjela još uvijek sam u mislima bila ubijeđena da ćeš me ti čekati na aerodromu. Jer nijedno putovanje neće biti isto bez tebe kraj mene. Niti je išta više isto.

Nisam shvatala da svemu dođe kraj pa i nama. Bila sam toliko ubijeđena da smo savršeni da nisam primjetila kad smo to prestali biti.

Imam premalogrow-500-days-of-summer-15216717-500-608 godina da se ne bih zaljubila ponovo. Imam previše godina da bih bila naivno zaljubljena ponovo.

Nedostaje mi najbolji prijatelj. Preboljet ću, imam premalo godina da ne bih preboljela. Ali imam previše godina da bih zaboravila. I da me ne bi boljelo.

Imam previše godina da bih nosila loše cipele. Kupit ću nove. I previše godina za ofucane farmerke. Nabaviću nove. Previše godina za lošu ishranu. Jest ću voće i povrće umjesto slatkiša i grickalica. Previše godina da u novčaniku nemam novca za taksi kad zatreba. Odvojiću novac „za svaki slučaj“ u poseban pretinac. I previše godina da bih sate trošila misleći na tebe. S tim satima još ne znam šta ću.

Jedno znam – imam previše godina da me ne bi boljelo to što nismo bili pravi jedno za drugo.

Da olakšam dušu

Oznake

Nema te priče na svijetu koja je identična nekoj drugoj priči. Postoje slične priče, priče koje imaju detalje koji se podudaraju, ali ne postoje potpuno iste priče. Razlog za to je jednostavan – nema istih ljudi.

Svako na ovom svijetu je različit, svi drugačije reagujemo, ponašamo se, živimo i volimo. I pogotovo u ljubavi detalji nas čine drugačijim od drugih – nema tog para čija se veza može usporediti sa vezom nekog drugog, njima sličnog, para. Postoje stereotipi, postoje savjeti, razlozi, nabrajanja, magazinski tekstovi. Ali nijedan tekst ne može opisati baš vas, osim u slučaju ako ste ga vi pisali. A i kada sami pišemo o ‘nama’, ne možemo u potpunosti prenijeti osjećanja one druge osobe u vezi. Jer, koliko god da se razumijemo, svi smo, na koncu, individue.

Ovaj tekst nije priča o savršenoj vezi, niti savjeti kako vašeg muškarca/ženu učiniti zadovoljnim/om, niti su načini da prepoznate savršen par, niti razlozi kada treba prekinuti ili kada nastaviti ili kada stupiti ili ne stupiti u bračni odnos. Ovo je priča o dvije individue koje su se upoznale jednog ljeta u jednom gradu na jednom festivalu. I od toga dana odlučile hodati kroz život zajedno, držeći se za ruke i dijeleći dobre i loše trenutke.

Nije bilo teško zaljubiti se u njega. I nikad nije teško voljeti njega. Ponekad je teško prihvatiti da nije idealan, da nije sve ono što sam zamišljala i da ima mane. Samo što su se te mane uklopile u moje savršenstvo i moj mali svijet ljubavi.

A taj svijet ljubavi, to je ono kad mu dođem umorna s posla i žalim se kako život nije fer. Ili se žalim što se ne viđamo češće. Ili kukam kako je država otišla u tri (ili stotinutri) lijepe… Ili šutim, a on me grli. Ili mu dođem s posla sva srećna jer smo potpisali ugovor na koji smo mjesecima čekali. Ili njega prvog zovem da kažem kako sam položila ispit. Ili mu pošaljem poruku tek onako, da zna da mi fali iako smo se vidjeli prije koji satak.A on sluša, uvijek sluša, savjetuje, tješi, grli, ljubi.

To je ono kad je on nervozan i šuti, a ja zapitkujem iako znam da ga nerviram. Ili kada je lijen za bilo šta. Ili kada mi kaže da bi radije ostao kući i igrao igrice. I kada pijan u gluho doba noći pošalje poruku i probudi me. Ili kad prihvati prijedlog da odemo u Rim. I ono kada predloži da otputujemo u Pariz. Ili kada mi prepričava kakav je London i govori gdje sve trebam otići, a zna da idem bez njega i ne smeta mu. I kada mi oprosti sve moje ljubomorne ispade. Ili kad upozna moju mnogobrojnu i ne baš tako savršenu porodicu i oduševljava se svakim njenim članom. A ja ga grlim, ljubim, nekad se svađam, češće durim – samo da bih izazvala novo zadirkivanje, zagrljaj, poljubac.

On i ja smo najbolji prijatelji. Njemu kažem sve što me muči, a on u moju nerazumnu glavu unese trunku razuma. Ne pokušava da me mijenja iako bi to nekad rado učinio. Moj je, ja sam njegova, a opet smo samo svoji. Jer samo svoj i možeš opstati udvoje.

Nema tu neke velike filozofije. Trajemo dok traje ljubav, poštovanje, razumijevanje i prijateljstvo. Dok mu mogu reći sve što mi je na duši. I dok on meni može reći to isto.

Ne završavamo uvijek rečenice jedno drugom niti znamo u svakom trenutku šta onaj drugi misli ili radi. Nema uvijek cvijeća, romantičnih izlazaka ili filmskih izjava ljubavi. Ali je oko srca toplo, a u stomaku leptirići kao prvog dana kada sam bila tako sigurna da neću izgubiti opkladu da sam se kladila u šamar.

Jer znam da me nikad neće povrijediti namjerno. Čak ni kada sam izgubila tu opkladu nakon skoro dvije godine, a on se još smijao kao onog dana kad smo se kladili i umjesto šamara me poljubio.

Njegov zagrljaj je svijet u kojem stanuje mir i moja sigurnost. I moje srce.

Zašto (ne) pišem?

Danas sam u sarajevskoj Titovoj ulici kupila Nušićevu „Gospođu ministarku“ za svega 1 KM.

I odlučila da je vrijeme da nešto napišem.

A.  se nekidan vratila sa jedne novinarske konferencije i pričala mi kako je razočarana što jedan vrsni pisac i profesor, s godinama rada i iskustva, nije imao odgovor na njeno pitanje „Zašto pisati u informatičkom dobu?“ Pitala ga je kome mi pišemo, ko nas čita u vrijeme Facebook i Twitter statusa, u vrijeme kratkih blog zapisa, u vrijeme multimedije… Pisac je priznao da ni sam nema odgovor na to pitanje. Ima li iko odgovor, zapitala sam se danas nakon što sam uličnoj prodavačici dala jednu konvertibilnu marku za nekada nezaobilaznu školsku lektiru, takoreći klasik balkanske književnosti. Ako Nušić danas vrijedi jednu marku, kome da pišu današnji pisci? Ko će njih čitati i davati novac za njihova izdanja u vrijeme kada se knjige kupuju na kilogram, po principu deblja knjiga – više para?!

421188_467318143289594_1064722582_n

 

Kao srednjoškolka sanjala sam da ću jednog dana biti poznata književnica. Pisala sam kratke priče, započinjala romane, kidala stranice sveski i švrljala redove kada mi se zaplet nije činio dovoljno dobar… Nisam uvijek imala kompjuter ili laptop na čijim tipkama mogu lako pisati i brisati retke, ali opet više sam pisala nego sada. Valjda jer sam imala san.

U osnovnoj školi pisala sam i pjesme, vješto sklapala rime, baratala riječima i mislila da ću jednoga dana i ja biti dio školske lektire. A sada me pomalo stid kada vidim siromašni spisak lektira za predstojeću školsku godinu. Naziru se tu stidljivo Meša, Andrić, Dostojevski i Tolstoj, a rame uz rame s njima stoje novopečeni autori teen ljubića i lako čitljivog štiva. Čitaju li mladi lektire uopšte?

Srednju školu završila sam 2009. godine. Već tada bili smo dio informatičkog doba, sažetak bilo koje knjige bio je dostupan jednim klikom, a moje kolege gimnazijalci hvalili su se kako su bez po’ muke dobili peticu ni ne pročitavši „Tvrđavu“, „Derviša i smrt“, „Stranca“, „Anu Karenjinu“… Priznajem, Karenjina je i meni mrska bila, ali bar znam dovoljno o njoj da se ne „provalim“ kako mi je to omiljena književnica. Nažalost, nekima se i to dešava.

Držeći u rukama svoje novo blago, procijenjeno na svega jednu marku, opet sam se sjetila zašto sam odustala od studija književnosti kada sam završila srednju školu. I bolji od mene pišu pa ih niko ne čita; ko bi mene onda čitao? Ipak, nisam previše pobjegla od pisane riječi – upisala sam žurnalistiku, još jedno zanimanje nedovoljno cijenjeno i previše unazađeno u našem društvu. Okrenula sam drugu stranu medalje i posvetila se odnosima s javnošću, a tek ponekad, za svoju dušu, naškrabam nešto. Već godinu dana nisam ništa objavila ni na blogu, postiđena djelima koja sam čitala u posljednje vrijeme i nevjerovatno niskom prodajnom cijenom tih vrsnih autora. Tako sam Nikolaidisova djela kupovala po cijeni od tri ili četiri marke, Zaimovićevu „Tajnu džema od malina“ za tričavih pet maraka, kultnu Kiševu „Grobnicu za B. Davidoviča“ u svom vlasništvu imala sam za tri marke… Nikada knjige nisu bile jeftinije, a nikada manje čitane. Zašto onda pišemo? Kome pišemo?

Noći potrošene uz laptop, izgubljen vid, ispušene cigarete, popijene kafe, rastresenost, momenti inspiracije, likovi čije živote autor stvara, ushićenost, mijenjanje noći i dana, traženje smisla, brisanje i ponovno pisanje, traženje izdavača, nervoza, sreća zbog izdavanja, potrošen novac, potrošeno vrijeme… sve to stane između dvije korice, na stranice označene brojevima. Svaki pisac unese dio sebe u svoja djela. I onda taj dio, zajedno sa ispisanim stranicama, košta jednu, tri, pet, deset maraka.

Kada ste posljednji put pročitali neku knjigu koja nije bila lako čitljivo štivo? Kada ste umjesto Nikolasa Sparksa uzeli da čitate Milana Kunderu? Zašto čitamo „50 nijansi sive“, a ne „Majstora i Margaritu“? Jesmo li nepismeni pa nas niska cijena knjige mora privući da istu kupimo i pročitamo? Ili nam je standard toliko nizak da su knjige postale sporedna stvar?

Umjesto na policama, knjige su danas na ulicama, prodaju se na kilogram. Izvol'te kupiti.

Ljeto dvijehiljadedvanaesto, zbogom i hvala!

Došlo je, izgleda, vrijeme da pozdravimo još jedno ljeto, spakujemo laganu odjeću i pripremimo jakne i rukavice. Nekako u Sarajevu jesen više liči na zimu nego na jesen, no dobro. Bar sunca još ima, pa me drži ljetno raspoloženje. A ljeto koje ispraćam vjerovatno ću dugo pamtiti. Zbog toga i ovaj post (konačno jedan nakon dugo vremena) posvećujem ljetu dvijehiljadedvanaestom.

Sve je počelo sa onim ospicama koje preležah u maju. Da, ospice sa 22 godine! Teško sam ih podnijela, a ožiljke i dalje imam, valjda da podsjećaju da zdravlje uvijek treba biti na prvom mjestu. Slab imunitet, posljedica nespavanja i stresa, očitovao se na kosi, noktima, koži, kroz malaksalost. A ni nakon bolesti nije bilo odmora – ispiti, novi posao i opet stres. Zato sam jedva dočekala juli, Exit, Mostar Blues Fest i Demofest. Zaljubih se u Novi Sad, odslušah Gunse (sad šesnaestogodišnjakinja u meni  može i da umre :P) i provedoh najbolja  4 dana. Možda zato što mi je ovo bio prvi Exit do sada, možda jer me grad oduševio, možda jer sam našla svoj ispusni  ventil u muzici, ali ne shvatam ljude koji hejtaju ovaj festival. Mene je preporodio. Juli je simbolisao putovanja, pa nastavljam prema voljenom Mostaru i odmah zatim prema Banjaluci. I gle čuda, osim u muziku, u Banjaluci se zaljubih i u Njega. Ludo, bez razmišljanja, bez planiranja, besmisleno, filmski! I dobro je dok traje, kažem, jer odavno nisam bila ovako srećna!

Ali, velika sreća uvijek nekako donese i veliku tugu. Iznenadna i tragična smrt drage i jako mlade osobe ostavlja prevelik trag. Zapitala sam se da li život uzimam previše zdravo za gotovo i došla do zaključka da treba živjeti punim plućima. Bez strahova. Bez žurbe. Do kraja života ću proklinjati tu saobraćajnu nesreću, ali ću i više cijeniti život. I ljude oko sebe.

U septembru diplomirah. Sada imam Bakaleurat poslovnog komuniciranja i desetku iz teze na temu Analiza političkog marketinga na web portalima u Bosni i Hercegovini. Nije loše, idemo dalje – na master.

Čekam oktobar. Čekam rođendan. Volim svoje rođendane. Trenutno volim cijeli svijet. Uživam u svakom trenutku. Oslobodila sam se stresa. Pokušavam više spavati. Pokušavam više vremena posvetiti ljudima oko sebe. Konačno se probudila i želja da naučim kuhati, vidjećemo na šta će to ličiti :) Ne traćim dane, previše su dragocjeni da bi bili uzaludno potrošeni. Prošlo je još jedno ljeto, ali dolazi jesen, zlatna, prohladna, obećavajuća. Na kraju, svaki dan je novi dan, zar ne?

Image

Sarajevska fu(r)ka

Oznake

, , , ,

„Znaš, da ne studiramo po Bolonji, sad bi bili apsolventi“, reče Adnana prošlog ponedjeljka nakon što smo odslušale naše posljednje predavanje dodiplomskog ciklusa.

„A šta samo onda sad, po Bolonji?“ pitala je Nasiha.

„Pa bolonjci. Jok, bolonjezi, eto to smo!“ odgovorih.

Nama je ovo bilo smiješno. Apsolventice, bokte! Al’ umalo.
Danas smo završili sa redovnim ispitnim rokovima. Naravno, ostali su popravni junsko- julski rokovi, ali ja molim neku višu silu da ne moram ponovo prolaziti kroz ovu muku koja me snašla u posljednjih 7 dana. Bolonjezi vala baš, sve su nam smiksali k'o kakve gurmanske špagete pa nit’ znaš gdje je kraj ni gdje je bio početak. Još diplomski, ako bude sve udure, pa đuture na master.

„Nego, ljudi, šta ćete vi za master?“ pita Jaca na kafi danas. Svi se nekako usaglasismo da ćemo nastaviti ili PR ili novinarstvo, neko R, neko RSF, možda i vanredno, zavisi od posla. E, onda oplesmo po poslu. Ja promrmljah da častim kad bude plata (prva prava, a čini mi se da se bliži :)), Amar dodade da i on časti sredinom mjeseca kad bude njegova prva, Nasiha i Nermina se složno dogovoriše da časte čim polože onaj prokleti ispit s kojim se svi namučismo, Adnani držimo fige da konačno dobije taj posao (a na dobrom je putu!)

I tako, svi se pohvalismo, počastismo riječima, ako ništa drugo, i pošteno se ismijasmo. Na red dođoše i one vječne ljubavne teme, iz kojih smo izveli zaključak da smo svi manje- više komplikovani, nezreli ili emotivno disfunkcionalni. Ovo posljednje bih bila ja. Vjerovatno i ovo prvo, a i ovo drugo. ;)

Svako svakom savjet daje, a sebe posavjetovati ne zna. Ali zato smo valjda tu jedni za druge, majku mu :)

Malo po malo, u razgovoru i fotkanju, prođoše 2h k'o dlanom o dlan. I svi negdje žure, a niko da krene prvi. Mazlumska, rekli bi Mostarci. Jok ba, sarajevska ;)

Nedostajaće mi ovo. Prije predavanja na kafu, poslije predavanja na kafu, u toku predavanja na kafu. Al’ sad smo valjda stasali da konačno odrastemo. Ili ipak ne? Jesmo li spremni za taj finalni ispit, prekretnicu, diplomu koja će uramljena stajati na zidu ili pak kupiti prašinu u fioci? Sad bi Anera citirala Đuru: „Sve znam, sve sam spremio!“
„A znaš li Hamleta?“
„Hameta? Kog Hameta? Ima li curu, đe izlazi?“

I tako…

 

Is cyber love hot or not?

Oznake

, , , ,

Internet ljubav, ljubav u doba twittera, ljubav preko facebooka, u vezi sa… Zar nam se i ljubav svela na društvene mreže?

Image

Možda je ovo malo izlizano pitanje. Već odavno raspravljamo o ovome fenomenu i smijemo se onima što su dva dana u FB vezi a ‘vole se najviše na svijetu’. Neću da pišem o tome. Meni nedostaje staro, dobro ašikovanje. Ako E. ovo čita, sjetit će se kako je nedavno rekla kako bi voljela da joj neko samo jednom kaže ‘zumbule moj’ ili nešto u tom fazonu. Nema više zumbula, pendžera, tamburaša, serenada, ali nestanak istih nije posljedica digitalnog doba. Ipak, postoji onaj vakuum između serenada i društvenih mreža. Kako su tada ljudi ašikovali?

Prvo su bila pisma, pa onda telefoni, pa sms poruke, pa… dobro, ostatak scenarija znamo- ono kad nam neko posveti tweet ili FB status, to je, čini mi se, savremena ljubav. Pamtim ja malo drugačije, a opet moderno vrijeme. Nekad smo slali sms poruke, pa dok dočekaš odgovor brojiš minute (u prosjeku 3 min da se otkuca i pošalje poruka ;)). Meni je to bilo ljepše od ovog instant interfejsa, ali ja sam onaj tip koji bi i pisma pisao, pa bih odgovor danima čekala.

Internet nam je stvarno olakšao komunikaciju, ali je unio i crva sumnje u skoro svaku vezu. Svi smo postali stalkeri svojih partnera i simpatija- visimo im na različitim profilima, znamo gdje su, s kim su, šta vole, šta ne vole, jesu li izašli, što su izašli, što nisu izašli, jesu li jeli, jesu li ljuti, jesu li zauzeti, ko im je komentarisao status, s kim su postali prijatelji, kakvu su pjesmu postavili… Živimo ovakve ljubavi, postale su nam svakodnevnica!

Čak i kad smo single, potencijalnog partnera tražimo radije na društvenim mrežama nego u kafićima i mjestima za izlaske. Jednostavno, tako nam je lakše. Svi imamo poneki twitter crush, nekog s kim četujemo, čiji profil volimo da posjetimo. Život živimo online. Priznajem, ja sam veliki internet ovisnik- na FB svašta lijepim, twitter mi dođe kao terapija, putem skype- a flertujem. Tuga od života, čini mi se :)

A opet, jedna sms poruka mi izmami veći osmijeh od bilo kog internet posta. Jedan telefonski poziv me obraduje više od skype call- a. Eh, kad bi još kakvo pismo ili razglednicu poštar donio, pa mojoj sreći ne bi bilo kraja!

Bilo bi dobro malo vremena odvojiti za ljubav u stvarnom životu i vezu prenijeti u offline svijet, bili bismo mnogo mirniji i manje opsjednuti, čini mi se.

Moja A. recimo ima dobar način bijega od digitalizacije- pravi album sa najdražim fotografijama i tu stavlja male podsjetnike na lijepe trenutke, što u vezi, što sa prijateljima i porodicom. Imate li vi neki svoj način bijega od online svijeta?

Jesu li geekovi postali kul?

Oznake

, , ,

Sve češće se družim sa geekovima u posljednje vrijeme. Možda zato što sam jednim dijelom i ja dio ‘štreberske’ kulture, iako sam ranije nekako uvijek uspjevala da se družim s ‘popularnom’ rajom. Nije da sad to ne mogu, samo sve manje želim da idem po kafama sa ljudima bez cilja, nekog ličnog uspjeha, znanja o raznoraznim temama. Pitam se, jesam li onog trenutka kada sam odlučila završiti faks u roku istovremeno honorarno radeći i sama postala geek? Vjerovatno ne.

Image

Danas su geekovi mnogo više kul nego što su to bili ranije, a, čini mi se, sve zahvaljujući internetu. Današnji geekovi su informatičari, programeri, naučnici u potrazi za vještačkom inteligencijom. Kada sav taj njihov stručni jezik izrodi android telefone, ‘pametne komjutere’, super sajtove ili robote, jedino što možemo reći je- ‘Baš kul!’ Sjetite se samo filma „Društvena mreža“ o Marku Zuckenbergu i Facebooku. Ili filma „Briljantni um“. Uf, baš su seksi ti geekovi nekad ;)

Je li popularnost geekova proizvod hipsterske kulture?

Hipsterska kultura, tj. sve ono što odudara od mainstream kulture, postala je upravo ono od čega je bježala- mainstream! Hodate ulicama i vidite ležerno obučene mlade ljude, svi nose crno uokvirene ‘štreberske’ naočale, često na glavi imaju one dugačke kape i sve to izgleda tako nemarno da vjerovatno ne biste ni pomislili kako su taj izgled pažljivo osmislili. A vjerovatno jesu!

Inspirisan teškim američkim srednjoškolskim i fakultetskim životom, Hollywood sve češće izbacuje filmove i serije u kojima su glavni likovi ‘teški štreberi’ koji kasnije postanu uspješni, slavni itd. Nije kod nas baš kao u USA, ali geekove jesmo zvali štreberima i jesmo im se smijali jer imaju sve petice i čitaju dodatnu literaturu. Zato je uvijek bilo onih, poput mene tada, koji smo se pravili da nam petice padaju s neba a mi ništa ne učimo. I onda nekako, kako sam krenula na faks, sve više su me zanimali ljudi koji idu po seminarima i čitaju dodatnu literaturu, a gubila sam interesovanje za leziljeboviće sa indeksom u zadnjem džepu farmerki. Tako sam upoznala geekove kojima se divim i čija me fasciniranost brojevima zabavlja, primjetivši da oko sebe okupljaju dosta ljudi koji ih ne vide kao štrebere; naprotiv, kul su im. (Znam da vas nekoliko sad ovo čita i da se zadovoljno smješkate :))

Da, geekovi su postali kul i nema sumnje u to. I dalje su nam smješni, ali su mnogo zabavniji jer ih, na neki način, kontamo. Geekove i dalje ne vole samo leziljebovići bez cilja u životu koji će im kasnije zavidjeti na uspjesima. Hipsterski je biti geek i treba se ponositi time :)

P.S. Autorica je trenutno inspirisana serijom „The Big Bang Theory“, ne zamjerite joj :)

Image

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 52 other followers