Sunčana strana ulice

Cijeli život nešto čekamo. Čekamo bolje radno mjesto. Bolju platu. Boljeg šefa. Bolje auto. Priliku da odselimo. Diplomu fakulteta. Ljubav. Svako čeka ono što misli da mu je potrebno za sreću. „Još samo ovo i biću u potpunosti srećna… Još samo da…“ I prođe ti život u čekanju da se sve sitnice poklope. Prođe, a ti ne shvatiš da je sreća bila sve vrijeme uz tebe.sunshine

Probudiš se jedno jutro i shvatiš da su prošle godine dok si ti nešto čekala. Čekaš da sve dođe na svoje mjesto, a ti ni ne znaš koje je to mjesto. Na papiru imaš sve, a u životu i dalje nešto čekaš.

Nemam strpljenja čekati da život prođe. Izađem na ulicu i kada pada kiša i kada grije sunce jer svaki dan treba iskoristiti. Nemam strpljenja da prešutim „Volim te“ jer sutra već može biti kasno. Nemam strpljenja da čekam da se stvari same slože.

Jer sreća ne dolazi kad se stvari poslože. Sreća je tu negdje, čeka da je iskoristiš. Sreća je u podijeljenom osmijehu. U Celticu, dok ti muškarci u suknjama služe pivu. U Meku, uz dupli čizburger i pomfrit. U zdjeli sladoleda. I u neograničenim količinama hladne lubenice. U ljetu. I ponekad, u Sarajevu.

Tristo šezdeset dana u godini želim pobjeći iz Sarajeva, a onda nasumično odaberem pet da uživam u ovom gradu. Nasmijem se svakom prolazniku, fotkam ulice i poput turistkinje otkrivam nove kafanice. Ili sjedim u onim odavno poznatim gdje me niko ne pita zašto sjedim sama dok čitam knjigu ili prstima po tastaturi ispisujem novu priču.

Sreća je kad konobar zna kakvu kafu piješ. Sreća je i kad oko sebe imaš ljude koji će dragocjeni sat vremena pauze za ručak provesti slušajući tebe dok za katedrom braniš ideale i boriš se protiv vjetrenjača. Sreća je i kad mojoj Loreni izraste prvi zub, a ja se rasplačem jer nije ljubav paradajz. Nit’ je tetka bilo ko.

Kad bih samo sjedila i čekala ne bih uspjela primjetiti prelijepe plave oči konobara. Ni plodove domaćeg cherry paradajza. Ni kajsiju u dvorištu. Ni veseli osmijeh i prvi zubić dok male ruke pokušavaju otkriti nešto novo na mom licu.

Kad čekaš, fokusiraš se samo na ono što čekaš, puštajući sve drugo da prođe. Čekala sam bolji posao i karijeru, a pustila sam ljubav da uvene. Danas više ne čekam da se stvari poslože da bih bila srećna, danas sam srećna bez obzira što nemam sve. Jer nikada zaista ne možeš imati sve. Život drugih savršen je samo na društvenim mrežama, baš kao i tvoj. Nema uspona bez pada i obrnuto, i sve je to ok.

Danas kad se osvrnem unazad vidim da je sve ono što sam nekada čekala bilo prolazno. Ostali su samo ljudi. Na različitim kontinentima, u različitim državama i gradovima. Njih vrijedi čekati. Jer dok čekaš uživaš u svakom skajp pozivu. I svaki put znaš da si dan bliži datumu susreta. U utorak ću konačno zaista zagrliti posljednje tri godine smijeha i suza podijeljenih putem skajpa. A do povratka osmijeha u naš grad ne brojimo više mjesece nego dane. I vidiš, sreća je baš u tome što je tih nekoliko dana susreta možda vremenski prolazno, ali se ponavlja. I nema dana kada je posve lako navići se na činjenicu da neke zagrljaje moraš čekati, ali bar znaš da oni nikada neće nestati iz tvog života. Toliko toga je prolazno, važno je samo ono što ostaje. Svaki dan treba graditi uspomene. U svakom osmijehu treba naći snagu. U svakom tugovanju želju da nastaviš dalje. Ne možeš čekati život da prođe da bi bio srećan. Sreću gradiš sam i sada. Zahvalan što imaš priliku probuditi se svakog jutra u toploj postelji, doručkovati, zagrliti roditelje i drage ljude i, jednostavno, živjeti.

I znaš šta Desanka, mnogo si nas zeznula sa onim „Sreća je lijepa samo dok se čeka“. Pojedosmo se čekajući, pa se razočaramo. Sreća je lijepa onda kada se živi. Svakog dana.

Ivana Jordanovska: Balkanska filozofija inata

Na mom blogu ima mjesta za sve koji pišu. Zato ovo nedjelju ne objavljujem svoj tekst nego tekst moje prijateljice Ivane Jordanovske. Uživajte.

Balkanska filozofija inata

ivanaKako objasniti strancima balkanski inat? Kako dočarati stanje uma koje, inače lijenog Balkanca, natjera da okrene svijet naopako samo da bi bilo po njegovom? Ili njenom, jer bar po inatu ne diskriminišemo naše žene. Kako objasniti tu nevidljivu silu koja nas pokreće u tako destruktivnim pohodima?

Često čujem ljude kako objašnjavaju „inat“ kao „stubborness“ ili ti „tvrdoglavost“. Nije ti to tvrdoglavost. Tvrdoglavost je mekša varijanta inata. Tvrdoglavost je kada se pijan teturaš do svoje omiljene kafane dok se zidovi lokalnih zgrada naginju pod uglom od 45 stepeni. Inat je kada nazoveš i probudiš vlasnika da ti otvori omiljenu kafanu u pola 7 jer to zadnje piće moraš popiti baš tamo, pa nek’ ti bude zadnje.

Tvrdoglavost je kad ne želiš da pitaš za pravi put za kojekakvu balkansku Palanku. Inat je kada pronađeš kozji put koji zapravo izlazi nasred te iste balkanske Palanke. E, možda je ovo više muški inat nego ženski.

Tvrdoglavost je kad ne želiš priznati da krofne više nalikuju pregorelim komadima traktorske gume, a imaju ukus iste te gume umočene u ulje kojem je prije godinu dana istekao rok. Inat je kad jedeš te krofne i još ih hvališ svima kao da su ukusnije od francuskih kroasana sa puterom. E, možda je ovo češće kod žena.

Tvrdoglavost je kad se ne javljaš curi ili momku nakon svađe, čekajući na drugu stranu da preuzme prvi korak. Inat je kada se kreneš takmičiti sa tom važnom osobom ko će koga više povrijediti. Ko će postaviti bolnije pitanje. Ko će evocirati drage uspomene sa što većom nonšalantnošću u glasu. Ko će što očiglednije napustiti zabavu sa kojekakvom fufom ili razbacotinom da bi ova važna osoba to mogla pomno upratiti.

Vidite, inat je jedan posebno opasan koktel gluposti, tvrdoglavosti i odlučnosti. Ne može preživjeti dugo izvan pravog Balkanca ili Balkanke jer ostali narodi i narodnosti prosto vide kolika je doza gluposti u tome. A, s druge strane, nije ni pravi inat ako glupost nije sastavni element.

Inat nasljeđujemo od naših roditelja i familije, preko svih zajedničkih ručkova, praznika, odmora i dogodovština koje se godinama prepričavaju. Jer, dobra priča nije dobra balkanska priča ako nema dovoljno inata u njoj. Pa tako znam da je moj otac prevalio 500 kilometara sa jednom jedinom teglom marmelade da bi vidio mamu koja je bila na moru sa roditeljima. Znam i da je rođak opržio sebi čelo pokušavajući vidjeti unutrašnjost solunara jer su mu izričito rekli da to ne pokušava. Znam i da sam ja putovala 36 sati iz Pariza do Opatije. Avionom. Propustila voz, 2 aviona i 3 autobusa, ali stigla u Opatiju.

Zbog inata ubiremo podvige koje inače ne bismo uradili ni u sto godina. Kad vodimo inat, neustrašivi smo. Kad vodimo inat, kreativniji smo. Kad vodimo inat, ispunjavamo zacrtano.

Samo, sve mi se čini da više vodimo inat nego ljubav.

Šta da radim sa tuđim koferom?

Pakuješ kofer, a ustvari pakuješ sebe. Vršiš pospremanje života, sabereš se. I to je to, poslije ovog putovanja nema više raspadanja na dijelove, obećaš sebi.

Moj je kofer uvijek napola spakovan. Spremna sam da bježim kad zagusti i nikad mi puno ne treba da potrpam sve potrebno. U posljednje tri godine više sam se pakovala nego raspakivala. Ne znam pripadati jednom mjestu, ne drže me granice pa ni ljudi. I svaki put kada me uhvate jake emocije, ja idem na put. Da ostavim, da zaboravim, da se ne zaljubim.a-thousand-miles-away-from-home-yen

Ni kada sam voljela nekog drugog više nego sebe nisam mogla biti dugo u Sarajevu. Svakih dva-tri mjeseca mijenjam klimu, da mi ne dosadi. Jer Sarajevo lako dosadi – ljudi su isti, ulice su iste, svako svakog zna. U Sarajevu tvoja tuga nikada nije samo tvoja – ona pripada cijeloj mahali, razvlače je po ćoškovima i kafanama i njome plaćaju ceh vlastitih grešaka.

Od kraja 2014. putovala sam više nego ikada ranije. Bježala sam. I još bježim. I tako to dođe, na početku trčiš za nečim, probijaš zidove, boriš se sa vjetrenjačama, a onda kad shvatiš  za čim si trčala počneš da bježiš od toga. Istovremeno, bježiš i od sebe.

Ne dopuštaš drugima da te upoznaju jer šalješ najgoru sliku o sebi. Zatvaraš se u četiri zida svoje duše. I smiješ se dok još jedan dio tebe umire. Znaš da si pogrešno izabrala jer si htjela izabrati pogrešno. Muka ti je od osjećanja. Muka ti je od prokletog zida koji te proganja gdje god se okreneš.

Pakuješ kofer i misliš to je to, bježim i ne vraćam se ista. Biću bolja, popravit će me već nešto. Takva sam išla na putovanja – spremna na sve osim da se suočim sa sobom.

Ne možeš cijeli život bježati, trebaš se i suočiti. Reći svom odrazu u ogledalu da te ne može popraviti niko drugi osim tebe same i da je to ok. Pokupiti kofer i ne željeti da te putovanje popravlja. Ne tražiti zamjene za stare zidove. Vrištati od sreće jer je vikend bio dobar, a ne hvatati se za glavu dok te neko u stanu Bilić grli. Zagrliš sama sebe. Ne očekuješ. Znaš da te boli što si bila budala. I možda još uvijek jesi, ali sada bar to znaš.

Uredu je odustati od pokušavanja. Okrenuti leđa. Pobjeći. Nije uredu odustati od sebe. Jer nakon svakog pogrešnog poteza ujutro ćeš i dalje vidjeti svoj odraz u ogledalu. Nasmiješi se, podigni glavu i nastavi dalje. Tvoj kofer je tvoj prtljag, a prtljaga se niko ne rješava. Prtljag prihvataš i pored činjenice da se u njemu nalaze svi nezreli promašaji, umrle ljubavi, ljubljenja po kafanama, ljudi koje smo otjerali od sebe, bipolarni poremećaji, slomljena srca. Nastaviš dalje. Što je prtljag teži, to je putovanje neugodnije. Pokušavaš pobjeći i od sebe i od prtljaga, a što više pokušavaš sakriti prtljag to on postaje veći i teži.

Možda će se jednom desiti da izgubiš kofer ili ga zamijeniš sa nečijim, ali onda će ti trebati, nećeš moći bez njega. Zato kad se jednom suočiš lakše je i putovati. Jer ne bježiš da budeš popravljena, bježiš da se vratiš sa istim osmijehom sa kojim i odlaziš.

Kako se osjećaš sa osjećanjima?

tumblr_mb57s3ftim1qihodeo1_500Danima mi se motaju rečenice po glavi, a nikako da počnem tekst. Riječi su ponekad najbolji saveznik, a nekad najljući neprijatelj. Prošli su majevi, otrijeznila sam se, u Parizu neko ipak spašava katance pa možda spasi i simbol ljubavi koja se ugasila, ako isti nije već odavno u Seni. Rehabilitiram se snom i počinjem da shvatam da nisam spremna da mi se neko ozbiljno svidi. Vlastitu disfunkcionalnost liječim u tuđim disfunkcionalnostima i izbjegavam ljude koji su emotivno zreli. Nisam spremna,  a nisu spremni ni oni koji me okružuju. I uvijek jedna strana želi više od druge, a ja nisam spremna ni da želim ni da dajem. Okružene smo muškarcima koji uvijek imaju izgovore za nejavljanje i muškarcima koji bi nas ženili. Na Balkanu nam već otkucavaju nevidljivi satovi samačkog života i nema okupljanja rodbine na kojem me ne pitaju planiram li se uskoro udavati, a da ne spominjem vjenčanice i stomake u poodmaklom stadiju trudnoće koji su mi preplavili Facebook s prvim sunčanim danima ljeta. Srednje dvadesete nekom su zrele godine; meni izgovor da naspem još jedan martini i ponosno zaključim da sam premlada za sve osim za alkohol na svim kontinentima. I loše cipele.

U Sarajevu je ovih dana tužno, zbog nesavjesnosti jednog idiota ugašen je mladi život. I jebiga, naravno da se nakon toga zamisliš i zapitaš je li vrijedno kajati se zbog bilo čega kada ne znaš šta sutra nosi. Sva ljubljenja po kafanama i zaljubljivanja u pogrešnog su trivijalna, ali nam zaokupe misli, skrenu pažnju sa ozbiljnih tema i uljuljkaju nas u površnost ‘šta bi bilo kad bi bilo’ razmišljanja.

Skajp poziv od sat vremena sa Njujorkom nikada nije dovoljan da sumiraš sva ta razmišljanja i bezuspješne pokušaje. Pričaš ko se javio, a ko nije, slušaš o zajedničkom životu i ostalim novostima, a  onda Alma sumira razgovor u jednu rečenicu: Nisam sigurna kako se osjećam sa osjećanjima, ali sve ostalo je dobro. Jednostavno je tako, na pitanje ‘kako si’ odgovaramo o svemu osim o emocijama.

Anes je u kafani pustio Miru Škorić, Bosna je pobijedila Izrael pa smo svi slavili (a da nije, svi bismo psovali, takav nam je mentalitet), a ja sam mislila da sam se riješila svih duhova svoje podsvijesti. Ispalo je da nisam. Nema veze, u ladicu sa upaljačima i olovkama pospremiću i disfunkcionalne tipove jednog dana. Jer, ako je jednom naišao jedan s kojim sam mogla funkcionisati, naići će i drugi. Od muškarca tražim samo da zna šta je ofsajd (jer ovima koji ne prate Ligu prvaka jednostavno ne vjerujem), nasmijava me i ozbiljno shvata moje borbe sa vjetrenjačama.

Naravno, udariš u zid nekoliko puta, izabereš pogrešnog ili napraviš grešku, ali sve to s vremenom prođe. Oni iole funkcionalni tipovi zanimljivi su samo dok ti hrane ego, ovi koje želiš popravljati zanimljivi su uvijek. I dalje duboko vjerujem u ono da negdje postoje dvije podjednako disfunkcionalne osobe koje jedino zajedno mogu profunkcionisati kada budu spremne za to.

Nisam spremna da funkcionišem, robotski je. Za sve ostalo, zvonim na Bilić. Dvije strane grada, dvije različite osobe, isti rezultat: rame za plakanje, smijeh za glupiranje i skrivena boca nekog pića u frižideru. I sve može – i put u Solun, i bježanje na planinu, i ostajanje u vrelom Sarajevu.

Skoro pa će ljeto, a ljeto koje donosi osmijeh iz Dohe krajem avgusta i zagrljaj iz Njujorka sredinom jula ne može biti loše. Situacije su prolazne, bitni su ljudi koji ostaju. I odluke koje donesemo, a kojih se pridržavamo. Dok je ljudi i dobrih odluka, ne moramo ni biti sigurni kako se osjećamo sa osjećanjima.

Iz ove kože ne možeš

Stotinu kilometara daleko od mene čini se kao da se dešava nešto što liči na život. Kod mene se, pak, dešava još jedna radna sedmica, u kancelariji od 9 do 5, zatrpana papirima i prašinom od koje kišem. I opet želim pobjeći. Jer, čini se kao da se stotinama kilometara daleko od mene dešava nešto što liči na život.

Uvijek negdje žurim. Sve mora biti u roku, sve mora biti na vrijeme, sve mora biti sad. Kao da sutra ne postoji. Kao da će svijet propasti zajedno sa svim mojim planovima. A onda shvatim da sam sa svoje 24 dogurala i dalje nego što sam trebala.16_carmin

Nikad ne znaš šta nosi sutra. U Parizu skinu katance ljubavi s mosta, u Sarajevu jedna djevojka filmski odradi scenu davanja broja telefona, ali telefon nikada ne zazvoni. Samopouzdanje je čudna stvar – petkom je na vrhuncu, utorkom obično visi s litice. Brojiš dane. Sve ti smeta. Prokleta alergija, umor, galama, gradski prevoz, papirologija.

Razmišljanja pred spavanje su uvijek ista. Namrgođena, shvataš da ti se oduvijek sviđaju samo momci kojima nešto fali. Koje treba popravljati. Odblokirati. Odgajati. Kada ćeš pronaći muškarca?

Jutarnji rituali su više – manje mehanički. Tuširanje, doručak, šminkanje, dobro jutro Maji, Ivi, Adnani. Nasmiješ se. Ništa ti neće ovaj dan pokvariti. Kako na kraju onda ipak nekako ispadne pokvaren?

Mijenja ti se svijet. Mijenja ti se sve. Prošlost, sadašnjost, budućnost. Hoćeš sve i hoćeš odmah. Ali ne može sve odmah, zar nisi do sada naučila? Strpljenje. Sabur. Gdje žuriš? Prokleta bila, zaustavi se bar jednom! Uživaj u sitnicama, voli trenutke.

Vrijeme nosi rješenja i promjene, a ti iz ove kože ionako ne možeš. Koliko puta ćeš udariti glavom od zid dok ga konačno ne probiješ? Niko ti ne garantuje da se iza tog zida nalazi nešto što liči na život. Jebiga, život je valjda ono što se dešava dok ti praviš planove o životu. U svojoj koži ti najbolje znaš je li taj zid vrijedan rušenja.

Miljama daleko od nas

Nedostajanje je smiješna riječ. Šta ti nedostaje? Ljubav koju si nekad imala? Ulice nekog grada? Ljudi? Ili nedostaješ sama sebi, onakva kakva si bila u nekom gradu, u nečijem društvu, u određenoj situaciji?

Ne volim nedostajanje. Čežnjivo je. Miriše na prazninu, vuče na tugu. Ne mogu sebi dozvoliti da mi nedostaju ljudi koje volim.

Maj miriše na prve jagode, a ja ne znam ni da li si ikad znao da volim jagode. Pisat ćeš mi o stvarima koje su bile zaista važne prije tačno godinu dana, a danas samo nedostaju. Za koju godinu samo će nas društvene mreže podsjećati da smo postojali, zar ne? Banalno je kako stvari ostaju u prošlosti, a mi se sjećamo samo njihovih kontura, zaboravljajući na suštinu. Pamtimo lijepo, zaboravljamo ružno.

Ne volim nedjelje, dosadne su, spore i uvijek sa sobom nose ponedjeljke. Nedjeljom se Adnana javi video pozivom iz Južne Amerike, a ja samo želim da je zagrlim. Sjetim se nedjeljnih buđenja u stanu na Alipašinu, uz pjesme Zorana Predina, bezglutenski doručak, prepričavanje ljubavnih problema i spremanje ispita. Nijedna od nas dvije tada nije mogla pretpostaviti da ćemo koju godinu kasnije biti razdvojene vremenskim zonama i godišnjim dobima, svaki put uspostavljajući kontakt između male Bosne i ko zna koje zemlje.long-distance-relationship

Navikla sam na udaljenosti. Strpaš pola života u kofer pa odeš. Ili neko ode od tebe. I prilagođavaš se dužini radnog vremena, radnim i neradnim danima, Floridi i Njujorku. Pozivi postanu rjeđi s godinama, ali onda Alma javi da dolazi baš u godini u kojoj mi najviše treba. I sjetim se besjeda na balkonu, uz mamine uštipke i razglabanja o svim onim svijetu nebitnim dilemama o značenju neke poruke, pogleda, dodira, riječi. Kad dođe, zatvarat ćemo balkanske kafane i plakati zbog neprežaljene ljubavi. Jer nije zabavno plakati sam, zabavno je samo kad nekome vjeruješ toliko da možeš zaplakati pred njom.

Nedjeljom Iva protestuje. I protestovala bih i ja, ali mi je Skoplje trenutno malo daleko a u Sarajevu se i dalje plašimo protesta. Zato imam sve slike i dešavanja uživo, priče, obećanja, vjeru ljudi. Nedjeljom uveče gledam je kako priča za Al Jazeeru i neopisivo sam ponosna. Jer s naših dvadeset i nešto možemo sve osim pronaći muškarce koji će nam odgovarati. I koji će biti ravnopravni sa nama. Sjetim se naših višesatnih analiza antropološkog ponašanja heteroseksualnih bića muškog spola i crnog banjalučkog vina uz muziku Natalie Oreiro iz sapunice našeg djetinjstva. Nekad stvarno nije teško bol zamijeniti slobodom.

Nedjelje podsjećaju i na kafe s Ernom, Anesom i Adnanom. I iako Adnana fizički nije s nama, prisutna je u svakom razgovoru i anegdoti. S Ernom i Anesom se smijem dok se glumci iz predstave pred nama skidaju. Jedemo u tim nekim chic sarajevskim restoranima i baš je super jer se osjećamo kao da smo u sceni omiljene nam serije. Svaka ima svoj život, ali u životima svake od nas ima mjesta za naša mala druženja.

Nisam sama u Sarajevu, imam svoju Hercegovku koja mi nedostaje vikendima. Nju pratim na dejt nedjeljom naveče, uz obavezno zapisivanje broja tablica potencijalnog luđaka. Ipak je ovo Sarajevo a nama se ne dešavaju normalne stvari. Nedjelje s Majom mirišu na prženice u Šekerovoj, pogled na grad koji se tek budi i glavobolju zbog grešaka od prošle noći. I ponekad, da mi nije Maje, možda bih se i slomila i odustala od one jake mene koja odrastanjem polako postajem.

Ne moraš voljeti muškarca da bi imala ljubav. Ja volim njih, volim to što mi i najgoru nedjelju poprave nekom našom zajebancijom. Što ćemo svaku tugu zajedno liječiti smijehom i alkoholom, i što nam ne trebaju muškarci da nas vode kroz život, nego, ako poželimo, da kroz njega putuju s nama.

Nedostajanje je glupa riječ. Fizički, neko i nešto može da nedostaje i to sam naučila. Ali, pravi ljudi nikada ne odlaze od tebe. Oni nađu način da ostanu, čak i kada su miljama daleko od nas. Ne mogu sebi dozvoliti da mi kroz život nedostaju ljudi koje volim.

Majski mamurluci

62909726016078837_L2d5nVS7_cKako uđeš u nečiji život? Slučajno? S dopuštenjem ili provališ? Kucaš na vrata ili zvoniš na fiktivna zvona, uz pratnju tamburaša, pompezno, citirajući, recimo, Štulića?

Uvijek sam oprezna kad puštam ljude u svoj život. Rijetki mi se uvuku pod kožu. Rijetkima stvarno odgovorim kad me pitaju kako sam, a ne samo forme radi. I uz sav taj oprez, pogriješim. A greške, kad ti se uvuku pod kožu, peku. Svrbe. Čine da treperiš zbog pogleda, riječi, dodira. Nije to ljubav, ne dajte se zavarati.

Ljubav se rađa u osmijesima. U onim slučajnim dodirima i nespretnim pogledima. Pod zvjezdanim nebom jula, uz rijeku. Ili u gradu koji je oduvijek tvoj grad samo to ne shvatiš dok u njemu ne zavoliš. Kod ljubavi ne griješiš. Ona se desi brzo, snažno, izgori i onda tiho umre.

S druge strane, griješiš iz potrebe da budeš centar nečijeg svijeta iako dobro znaš da ne možeš jer vaši svjetovi se ne poklapaju. Ali, eto, baš hoćeš. I proradi ego, onaj unutrašnji prkos da možeš sve što hoćeš.

Greške su tu da te čine živom. Da kažeš: „Jeste, žena sam, nisam svetica. Šta me osuđujete? U kom vijeku živimo?“ I desi se da ne znaš šta ti je uradio i kako se pojavio, mogu ti do mile volje ponavljati da je pogrešan, a ti ćeš i dalje trijezna da želiš, a pijana da ispunjavaš vlastite želje.

Ljubim kad poželim, ne kad mi društvo kaže da je to prihvatljivo. A društvo voli da određuje šta je prihvatljivo – suknja ti je prekratka, noge su ti debele, narodnjake možeš da slušaš samo prva dva mjeseca nakon raskida, nemoj da te neko vidi da se ljubiš po kafanama, nije za ženu da ide po kafanama niti da luta do kasno u noć… i na kraju krajeva, šta će ti bivši reći?

S razlogom su bivši valjda, šta me briga šta će reći. Pita li mene neko šta ja mislim ili kažem?

Poslije ljubavi ostaju dva saučesnička pogleda koja traže opravdanje jedno od drugog kroz zavjesu kafanskog dima. Ostaje “Ćao, kako si?“ i tupi osmijeh. Pjesme, karte sa koncerata, slike sa putovanja i praznina. Osjećaj da si nekada nešto imao. I znaš da je kraj.

Poslije grešaka znaš da nikada ustvari nisi imao niti si pripadao. Nema zajedničkih fotografija, poruke ionako brišeš da neko slučajno ne sazna. I čekaš da ponovo zasvijetli displej prikazujući njegovo ime. Jer nikad stvarno ne znaš je li kraj. Dok sama ne kažeš dosta je. Ali, da bi to uradila, prvo moraš da ga izbaciš iz života i zatvoriš sva vrata. A to je teško nakon što ti neko provali u život, bez kucanja, pompe i recitiranja stihova.

Kod Balkanaca je jedino inat jači od ljubavi

Uči na vlastitim greškama, kažu. Nikad ne ponavljaj istu grešku dvaput, kažu. U suprotnom, udarat ćeš u zidove. 11150391_10153302341868552_682794872384895607_n

Ako nisi slušala šta „ljudi kažu“, ako te zaboljela glava od udaranja u zid i već zaboravljaš da se smiješ, pakuj kofere i bježi. Biće bolje. Gradovi liječe, avioni oporavljaju. Nasmiješi se stjuardesi zavjerenički, znaš kroz kakve treninge prolazi. Pošalji selfie dok avion nije poletio. Udahni duboko, zaboravi.

Meni su gradovi uvijek asocijacija na ljude. Budimpešta je lijepa, ali nemirna i zbunjena. A tako sam se dobro snalazila na njenim ulicama! Nemir i zbunjenost mi očigledno odgovaraju.

Postoje pogrešni izbori i pogrešni ljudi. Pogrešni izbori rezultat su pogrešnog trenutka. Već narednog dana zaboravit ćeš na njih, potisnut ih negdje duboko i sjetiti se za koju godinu, kada više ne budu važni. Pogrešni ljudi su druga priča. Oni ti se uvuku pod kožu i postanu greške zbog kojih ne žališ. Koje te nasmijavaju. Koje te čine živom. Njih ne možeš zaboraviti niti potisnuti. Možeš ih samo otpisati, ali oni će i dalje ostati tu negdje, da te podsjećaju.

Pogrešni ljudi neće ti se javljati, čekat će da se ti javiš njima. S druge strane, neko će ti pijan u četiri ujutro poslati poruku da te voli i da te želi ženiti a ti ćeš se smijati. Nećeš mu uzvratiti, nećeš pristati na njegove prosidbe. Jer, bolje ti je samoj. Ili sa nekim čudakom, koji ne zna voljeti.

A ti si u stanju voljeti nekog godinama i nikada mu to ne reći. U stanju si patiti više zbog povrijeđenog ega nego zbog slomljenog srca. I u stanju si željeti nekog nedostupnog samo zato što je to izazovnije nego voljeti nekog ko je uvijek kraj tebe.

Biti ostavljen nije najgora stvar na svijetu. Vremenom se oporaviš. Budeš zahvalan ljudima oko sebe koji su te trpili dok si satima pričala kako ste divan par bili. Koji te vole i kad napraviš pogrešne izbore. I koji su ti na početku rekli da su pogrešni ljudi jednostavno pogrešni. Njih ne ispravljaš.

Više se ne nadam da će me neko čekati na aerodromu. Romantiku sam davno ubila ljubeći se po kafanama. Ali se i dalje zaljubim više puta dnevno. U prolaznika, u tv voditelja, u ljubaznog konobara sa lošim engleskim. U sebe.

Ne pišem o stvarima koje me sjebu, samo o onima koje me čine srećnom. Pogrešne osobe me s vremena na vrijeme usreće. Shvatim da previše volim sebe da bih ostala u začaranom krugu pogrešnosti. Povrijeđeni ego popravit će jedna odbijena prosidba, ćevapi i čokoladni mousse. Mousse nema djevojku, kaže Maja. Ne pravi pogrešne izbore, ne bira pogrešne ljude. Samo te usrećuje i hrani.

I onda se zainatim. Mi Balkanci poznati smo po tome što u svemu dajemo 150% sebe. Kada volimo, kada tugujemo, kada pijemo, kada se veselimo – svemu smo u potpunosti predani. Tako je i kad se zainatimo – nama je inat jači i od ljubavi.

Bez ljubavi se svakako može živjeti. Bez hrane, teško.

Nisam papak

Moja pokojna baka bi često govorila da žena treba znati svoje mjesto, ali treba znati i postaviti muškarca na njegovo mjesto. Rekla bi i: „Sine, jedan se oteg'o, drugi se proteg'o, od sudbine ne možeš pobjeći.“

Moja baka nije bila neka feministkinja i mislila je da je ženi mjesto prije svega u kući. Moja baka bi na moje 24 godine, da je živa, već kukala kako sam ostala stara cura. Ali, moja baka je znala postaviti muškarca na njegovo mjesto. I znala je da sreća nije posljedica braka, materijalne imovine ili bilo čega takvog. Za nju je žena bila srećna kada je bila zadovoljna sobom. A moja baka bila je srećna žena jer nikom nije dala pardona.

Možda sam na nju povukla tu crtu tvrdoglavosti jer na sebe ne dam. Nisam papak. Udariću u zid hiljadu puta, ali ću opet po svom. I zaljubit ću se, i pustiti da mi slome srce, i nastaviti dalje. Moje slomljeno srce liječe ljudi na tri kontinenta i u četiri države, pa me valjda zato i nije strah udarati glavom od zid. Možeš biti udaljen vremenskim zonama i prostorom, al’ znaš da su pravi ljudi oni koje zoveš i kad si srećan i kad si sjeban, u bilo koje doba dana i noći. Jer znaš da postoji neko ko će zbog tebe ostati budan u Kataru ili ustati zorom u Americi.

The_Martini_FairyPonekad pomisliš da nikad nećeš preboljeti rastanak od osobe koju si volio. Onda upoznaš nekog novog. Nekog ko je tako pogrešan i za kim ne bi smio ni krenuti, pa ipak potrčiš. I trčiš, i juriš, i umjesto da stigneš tu osobu shvatiš da ti je baš lijepo tako, dok trčiš. Jer ne misliš. Jer ne patiš. Jer udaraš glavom u zid i počneš se smijati. Jer ti neko sjebaniji od tebe toči martini dok praviš još jednu potencijalnu grešku. I smijete se zajedno jer znate koliko vrijedite. I koliko je na gubitku onaj ko vas ne želi u svom životu.

Moj drug iz srednje studirao je u Americi, našao ljubav ali nije i posao. Vratio se u Bosnu jer mu je viza istekla, a da može, najradije bi samo njoj rekao da je voli. I tužno je to. Tužno je kako neki ljudi odustaju od ljubavi a drugi nemaju šansu da tu ljubav žive. Tužno je kako smo srećni dok prepričavamo beznačajne poruke i dajemo im značaj, a neko ko zaista voli ne može biti istinski srećan. Ne dok je on Bosanac bez vize, a njegova ljubav Etiopljanka u Americi.

Oni koji šute najviše pate. Mi koji prepričavamo smo zabavni. Mi ćemo se s nekim ljubiti u wc-u kafane i sutradan pričati drugaricama kako nismo trebale jer je on pogrešan. A ustvari ćemo misliti da smo baš trebale. Jer baš nam se sviđa ta njegova pogrešnost. Jer i sami smo pogrešni.

Nisam papak. Ni papanka. Pjesma kaže da takvi k'o ja nose gaće na lastiku i ćute ljubav veliku. Možda i prvi najebemo, ali ne damo na sebe. Od sudbine ionako ne možeš pobjeći, ma koliko trčao.

Sve nijanse crvenog

Lady-Gaga-Red-LipstickNeki ljudi se pojave slučajno u tvom životu. Spoji vas nepoloženi ispit, knjiga u fakultetskoj čitaonici ili prvi posao i dok trepneš okom prođe pet godina, a one su još tu. Moja tri sunca, Adnana, Erna i Anesa. Zajedno smo prošle prve poslove, prve ljubavi, prve ispite, prve odbranjene  diplomske, pa poslije magistarske. Zajedno preživjele raskide, razočaranja, grozne modne kombinacije i još gore frizure.

Svako naše putovanje obilježile su razglednice na kojima je ispisana ljubav i nedostajanje. Od Italije do Engleske, preko Njemačke i Kipra, sve do Turske, Austrije i Rumunije, iako nismo zajedno putovale uvijek smo jedna drugoj bile u mislima.

I nije važno koliko dugo se nismo vidjele, uvijek ćemo biti tu jedna za drugu. Za nekoliko dana idemo na dernek poslije kojeg ćemo sve četiri plakati jer jedna ode od nas. Ali i tamo daleko, uvijek će nam biti blizu. Pa makar kafe ispijale preko skajpa, a selfie slikale zagrlivši laptop.

Stavit ćemo crveni karmin i nabaciti osmijeh jer to najbolje znamo. I najbolje izgledamo kada smo zajedno.

*****

Neki ljudi mogu godinama biti odsutni iz tvog života a kad se vrate sve izgleda kao da nikada nisu ni otišli. Tako je sa mojim prijateljima sa koledža, vrate se jednog dana i podsjete te da život može biti jednostavan, pun smijeha i zabavan. Iva je jedna od tih ljudi.

Sa 17 godina se počinješ šminkati i istovremeno se zaljubljuješ. Stavljaš crveni karmin da prikriješ slomljeno srce. Ne znaš da će baš te rane najbrže zacijeliti i da ćeš se godinama kasnije smijati svemu što si tada mislila da je ljubav.

Sa 24 godine još nosim crveni karmin. Niko ga ne razmazuje i zahvalna sam zbog tog. Jer tako mi dobro stoji, zašto da ga neko pokvari?

Izlazim s posla sat vremena kasnije iako je petkom radno vrijeme skraćeno, stavljam crveni karmin i žurim u Delikatesnu da vidim Ivu. Makedonija je opet tu i sve je kako treba, dešavaju se nevjerovatne stvari, upoznajem nevjerovatne ljude i srećem one koje dugo nisam vidjela. I nije važno što ona nije tu svaki dan, važno je što smo i daleko tako blizu.

*****

Neki ljudi ti budu nadređeni, a onda ti postanu prijatelji. Nije važna razlika u godinama kada su gluposti kojima se smijete iste. Majda je starija, računam da je pametnija, pa završim tako što ja njoj dajem savjete. I onda je jedne nedjelje ujutro nazovem, a ona se od srca smije mojim greškama i kaže da ću se za koji dan i ja smijati. Jer, kada ćemo praviti greške ako ne sada? Nikada više nećemo biti tako mlade, tako lijepe i tako slobodne. U svakom drugom trenutku biti ćemo drugačije.

S Majdom se crveni karmin nosi u katedralu na polnoćku, pije se martini i planira novi zajeb. Život je previše kratak da bi bio protraćen.

Ona voli moju crvenu kosu. A ja volim njen zarazni smijeh, njene gluposti i njene godine.

*****

Prošli su mjeseci od kada je ljubav prestala, a ja sam te mjesece lakše prebrodila uz njih pet i milion nijansi crvene. Crveni karmin, crvena kosa, crveni lak i crvena haljina i danas liječe slomljeno srce. A crvena najbolje ide uz moje prijateljice.

Prati

Get every new post delivered to your Inbox.

Join 62 other followers