Detoksikacija misli

tumblr_lbuln7ueip1qdl0rgo1_500

Nedjelje su da se opustiš. Povučeš ručnu, izgasiš telefon, ignorišeš emailove, notifikacije i sve ostale znakove komunikacije sa ostatkom svijeta. Pogledaš se u ogledalo, priuštiš tom umornom licu masku od zelene gline, skuhaš čaj, napuniš kadu.

Udahneš duboko. Iza mene je ljeto koje nisam mogla ni zamisliti, ali zar nije svako do sada bilo takvo? Svake godine govorim sebi da me ništa više ne može iznenaditi i svaki put se iznova ugrizem za jezik. Iznova me iznenađuje koliko dobrih i koliko loših ljudi me okružuje, kome mogu vjerovati, a kome ne. I iznova shvatim koliko sam naivna i blesava, ali da baš takva savršeno funkcionišem i da se ne želim mijenjati. Nije da ne mogu, prosto ne želim. Ovo ljeto me je podsjetilo da je u životu ipak potrebno staviti sebe na prvo mjesto. Jer, ako zanemaruješ sebe i svoje zdravlje, ni drugima ničemu ne služiš. Mjesec dana iščekivanja rezultata natjeralo me da prestanem držati u sebi sve ono što me tišti, da se posvetim onome što zaista volim, da naučim reći „ne“ onome za šta nemam vremena ili volje. Posvetiti se sebi je nešto najlakše što možemo učiniti, a tako rijetko to činimo. Formula je jednostavna – jedi voće i povrće, puno se smij, manje se mršti i s vremena na vrijeme priušti sebi ono u čemu zaista uživaš. Svi ti sezonski detoksi koje nam magazini i blogovi preporučuju ne vrijede ako ne uradiš detoksikaciju misli. Jer, ono što te tišti na kraju te i dokrajči.

Izdahneš glasno. Nije ta ljubav najbolje što mi se moglo desiti u životu i znam da bi me svako kome bih ispričala prekorio jer nisam ništa naučila od silnog udaranja u zidove u ove dvije godine, ali svako ko bi nas vidio zajedno shvatio bi da je on sve što želim i što me na trenutke tjera da zaboravim komplikovanost naše situacije. A zar nije poenta biti srećna, pa makar i na kratko? Odrastam sa svakom jeseni koja dolazi, ali tu moju naivnost vjerovanja u filmske situacije ne ispuštam. A zaista je filmski  provesti sat vremena zaglavljen u autu dok vani pada kiša i slušati ga kako priča stvari koje o njemu ranije nisam znala. Bez poljubaca, bez dodira, samo slušati jedno drugo. Možda ipak nisam ubila romantiku ljubeći se po kafanama. Ali, ne nadam se ja da ću tu ljubav ikada obznaniti ikome osim njemu. Toliko naivna nisam.

Kad napraviš puni krug i kad te Facebook memories prestane boljeti kao da ti je neko zabio nož u srce, kada ti datumi više ne znače ništa osim brojeva u kalendaru i kada bez trunke sjete možeš spomenuti nečije ime, znaš da si nastavila dalje. Spremna da ponovo voliš sebe, da dišeš punim plućima, da i dalje bezgranično vjeruješ ljudima, da praviš greške i da im se smiješ jer ništa nisi naučila iz onih prošlih. Odrastaš. Moraš biti spremna da prihvatiš činjenicu da će ono što ti se danas čini kao najveći problem sutra biti samo situacija koje ćeš se sjećati kroz maglu. Velika si djevojka, plači kad ti se plače, glasno se smij, budi samouvjerena, ali nauči priznati vlastite greške. I pobogu, počni da misliš na sebe prije svega. Jer, ako zanemaruješ sebe i svoje zdravlje, ni drugima ničemu ne služiš.

Vrijeme je kestena, lišća, mandarina i rođendana. Jeseni, tvoj je red. Iznenadi me.

Šta će nam ljubav

neck-kiss-holdSve srećne ljubavi nalikuju jedna na drugu. One nesrećne ipak nesrećne su svaka na svoj način. I koliko god mi priča o Ani Karenjini bila mrska, ovaj (doduše malo modifikovan) uvodni citat je jedna od najvećih istina ikad zapisanih. O srećnim ljubavima znamo sve – to su one uniformisane priče o zajedno do kraja života, dvoje djece, bijeloj kući u cvijeću, vikendici na moru. Klišei. Zajednički Facebook profili, 153 slike sa putovanja u Makarsku, javni izlivi ljubavi od kojih se drugima povraća. Pred drugima pršte od sreće, u svojim zidovima pate. Ideal ljubavi nam je američki tragični junak plavih očiju koji na kraju uvijek pobijedi sve prepreke. A nesrećne ljubavi? Oni rastanci koji samo dođu, bez objašnjenja. Na pitanje šta se desilo odgovaraš da ste zajednički odlučili, a ne znaš ni kad ni šta ste to odlučili. Ni ko je odlučio. Kriješ suze ispod tone šminke i slojeva parfema. Smijehom rastjeruješ kafanski dim i gutljajima vina smiruješ srce da ne pukne.

One ljubavi za koje ne znaš ni kako ni zašto su se desile. Ljubavi koje nikad nisu imale svoj početak i kraj. Hotelske sobe, kreveti u tuđim stanovima, ljubljenja po kafanama i plakanja za šankovima. Ljubavi koje nikada nisu smjele priznati da su ljubavi.  One ljubavi koje su jače od drugih ali ih svijet osuđuje jer se protive normama i pravilima. A zar ljubav ne postoji da bi rušila pravila? One ljubavi u kojima ona voli nju i on voli njega. Ljubavi nastale u parkovima. Ljubavi nastale u staračkim domovima. Ljubavi kojima se nikada usne nisu spojile ali čije su oči mijenjale boju zbog prolivenih suza na peronima velikih gradova. Ljubavi koje su prećutale ljubav. Ljubavi u kojima se kalkuliše svaki potez. Ljubavi u kojima štitiš sebe. Ljubavi u kojima štediš sebe.

I svi ti ljudi čije otkucaje srca ne poznajemo. Ljudi koji se ne plaše da vole. Ljudi koji se ne plaše izgubiti pa voljeti ponovo. I ljudi koji se plaše ljubavi. Oni kojima je srce rudimentarni organ poput slijepog crijeva. Oni koji će radije ugušiti i najmanju naznaku prave ljubavi samo zato jer se boje da će biti povrijeđeni. Ljudi koji dižu ruke od ljubavi. I ljudi koji dižu čaše u ime ljubavi. Jer ljubav nikad ne odustaje od nas. Sanjamo o nekonvencionalnoj ljubavi. Onoj u kojoj ne možemo živjeti jedno bez drugog. A tako lako odustajemo od ljubavi radi puno trivijalnijih stvari. I činimo se tako srećni jer imamo sve. Imamo svu kontrolu nad svojim reakcijama i sve izgleda jako lako, a ustvari ulažemo puno truda. Jer šta će nam ljubav.

A šta bismo bez nje?

Slomljene stvari

Kad sam bila dijete obožavala sam rastavljati stvari. Razbijati ih. Iz znatiželje. Da vidim kako funkcionišu. Mama je plakala kad sam razbila keramičku vazu od metar koja je stajala u hodniku. Urlala je kad je vidjela da sam ošišala skoro sve svoje barbike iz želje da vidim kako to kosa raste. Kad me našla sa šrafcigerom nad rastavljenim tranzistorom, samo se prekrstila. A ja? Ja sam se kezila, sva ponosna. Kao ono kad Bajaga pjeva „vidi šta sam ti uradio od pesme mama“. Jedino što ja nisam uništavala (samo) pjesme. Uništavala sam sve čega sam se dotakla. Da se ne lažemo, nisam se uvijek smijala.  Nekad sam i plakala. Obično onda kada nisam mogla shvatiti kako to nešto, što je sad zauvijek razvaljeno, funkcioniše.broken_face

Prije godinu dana razbila sam samu sebe na komade. I nisam znala kako to funkcioniše. Nikada nisam bila rastavljena na komade. Čas sam plakala, čas se smijala. Udarala u zidove i pokušala srušiti sve pred sobom. Zidovi se nisu rušili, jedino sam se ja rastavljala još više. Na trenutke nisam ni shvatala da me bole ti komadi mene rasuti svuda okolo. S druge strane, na trenutke sam mislila da bole više nego što bi trebalo.

A onda je počelo. Pukao je lančić. Pokvario se powerbank. Razbila se bočica za trening. I gledala sam te razbijene stvari, sve redom podsjetnici na onu ljubav koja je razbila i mene.

Nisam mogla sastaviti samu sebe. Umjesto toga, prihvatila sam onu novu djevojku što je učila da zidovi postoje da bi se preskakali a ne rušili. Onu što pije martini i pjeva pjesme Jelene Karleuše. Onu što uči novi strani jezik. Onu što putuje. Onu što se istovremeno smije i glasno plače na kafanskim šankovima.

Ako zalijepiš slomljenu vazu, vidjet će se tragovi ljepila. Ako zašarafiš tranzistor, možda će raditi, ali će brzo pregorjeti. Barbikama neće izrasti nova kosa. Ali, ako ih prihvatiš u njihovom novom izdanju, dobit ćeš neke nove lutke. Ljepše. Svježije. Odvojene od stereotipa.

Tako prihvatiš i sebe. One podočnjake koje sam dobila od neprospavanih i proplakanih noći. One bore smijalice kada su me s ruba spašavali najdraži i najbliži. Onih nekoliko kilograma viška što su se nataložili od onih litara martinija i kasnonoćnih pohoda na pekaru. Rastavila sam sebe i vidjela kako funkcionišem. Vidjela sam da mi srce ne podnosi prevelike količine tuge. Da i ja plačem kad Julia Roberts vozi kombi da kaže čovjeku kojeg voli kako se osjeća, a on ipak oženi drugu. Da mogu i bez ljubavi i bez seksa, ali ne mogu bez plesa. I bilo je uredu.

Okrenula sam se, promijenila, napravila neki gadan spoj. Mama, vidi šta sam uradila nakon što sam rastavila sebe. Nemoj da urlaš i da plačeš, ne vrijedi da se krstiš. Sjećaš se kako si zalijepila onu vazu, a ona se opet slomila kad smo malo jače zalupili vratima? Da sam lijepila slomljene dijelove u istu onu djevojku koja se raspadala krajem oktobra prošle godine, i mene bi vjerovatno jedan propuh dokrajčio.

Prvi septembar i jedna sedmogodišnjakinja

Little-Girl-with-Dog-Field-HD-WallpaperDjevojčica u predugačkoj suknji od brušene kože i u bijeloj košulji sa velikom kragnom, tifus frizura i ruksak pretežak za sedmogodišnjakinju – slika je prvog septembra urezana u mom sjećanju. Mama me spremila za školu kao princezu, a ja sam se vratila umrljana i uprljana, obožavala sam učiteljicu i već bila zaljubljena u druga iz klupe. Oni rođeni tog prvog septembra danas pune 18 godina, a ja ni danas, ako izuzmemo činjenicu da nemam tifusarku, nisam puno drugačija – suknju od brušene kože i dalje nosim, samo mi puno bolje stoji, torbe su mi uvijek velike i preteške i ne mogu dugo da glumim sređenu princezu. Smijeh mi je zarazan, kosa raščupana, šminka se razmaže dok plešem i ponekad iz čista mira odlučim sjesti na pločnik, bez obzira što ću vjerovatno isprljati suknju ili štikle.

18 godina poslije ista sedmogodišnja djevojčica i dalje čuči u meni. Ona šeta gradom i ceri se nepoznatim ljudima, poskakuje ulicom, pjeva na balkonu i bezuvjetno vjeruje ljudima. I prekorim se nekad pa je smirim, kažem joj da se uozbilji, ali joj ne dam da odraste. Njena naivnost je pokretač emocija ove „odrasle“ mene i razlog što mi srce svako malo poskoči i zalupa jače. Ta sedmogodišnjakinja me tjera da vjerujem u ljude ma koliko loših osoba srela, gura me da nastavim dalje kad bih se najradije predala, vodi moje bitke strastveno i vjeruje u bolje sutra.

A ja odrastam. Došla sam u one godine kada je 12 mjeseci ogroman vremenski period i kada se nadolazeći septembri isuviše razlikuju od njihovih predhodnika. Život se promijeni između dva septembra, a ona sedmogodišnjakinja u meni još uvijek je željna novih izazova.

Za nju ne postoje zidovi i prepreke, gluha je na ljudska ogovaranja, knjiga joj je najbolji prijatelj i svaki dan sazna nešto novo. Njoj su interesantne sve lokacije na svijetu, ona ne pita koliko košta nešto što želi, krišom uzima mamin crveni karmin pa ga razmaže i po zubima dok jede čokoladu. Kad je tužna, vrišti i plače i nije je briga hoće li je neko vidjeti. Kad je srećna, ljubi i grli sve redom i želi da su svi srećni kao ona.

I nije lako u ovom svijetu ozbiljnih odraslih ljudi sačuvati sedmogodišnjake. Zato ih volite i pratite u školu i nikada ne galamite na njih jer su pokvarili frizuru ili isprljali odjeću. Proći će 18 ili 28 ili više godina, a ovi današnji sedmogodišnjaci će jednoga dana čučati u nekom „odraslom“ biću. I, ako dovoljno mudro to biće bude, pustit će dijete u sebi da ga vodi kroz život.

Šta bi mi bez nas

Playing_with_my_feelings_by_vanitas22Baba Bosa je narezala lubenicu i iznijela je na balkon, a mene su u mislima posjetile obje moje bake, iako već neko vrijeme počivaju na nekom mirnijem i boljem mjestu. Jadransko more se raspuklo pred našim pogledom i mir je konačno dobio materijalni izgled. Srce žene koja može da voli cijeli svijet kao da je njeno unuče, blag mediteranski vazduh i početak još jednog avgusta. Nekoliko godina unazad avgust je rezervisan za more, lubenice, breskve i Sarajevo Film Festival. Od ove godine rezervisan je i za dočekivanje, posmatranje aviona kako šaraju nebo i spoznaju da sreća može poprimiti oblik.

Naspavaš se nakon mjeseci nespavanja i probudiš se a pred tobom nema zidova. Nisi ih srušila, otkrila si da kada to zaista poželiš, zidovi nestaju. Čekaju te slapovi u Fojnici, ljudi koji te svojim osmijehom mogu nasmijati, avioni koji slijeću iz Amerike, martini, masline i muzika. Vožnja motorom, vjetar u kosi i beskrajni ples. Odluke koje te ne ograničavaju, tvoj život, tvoja stvar. Oslobodiš se muškaraca koji ti sputavaju misli i slobodu, ne ovisiš ni o kome i pjevaš tako glasno da te komšija upozori kako ti vokalne sposobnosti baš i nisu za rano jutro.

Plešeš. Lutaš Sarajevom. Smiješ se. I odbrojavaš.

I naiđe loš dan, a ti ga otjeraš. S poštovanjem. Uvijek je lijepo otkriti kako možeš biti mirna i u najgoroj situaciji. Mjesecima poslije se smiješ onim maratonskim trčanjima u februaru i kafanskim ljubljenjima u aprilu. Piješ maminu orahovaču i planiraš sve zajebe koje do sada nisi. I odbrojavaš. Jer, evo, još dva mraka i biće na aerodromu.

Nikada nisam znala biti potpuno bezosjećajna. Pravim pogrešne odluke iz želje da promijenim nešto što je unaprijed izgubljeno. Djelujem nezrelo i nedorečeno. Kajem se zbog tih odluka i razmišljam kako ću se jednog jutra probuditi i pitati „Šta ako?“

Otjeraš i pogrešne i prave jer vrijeme nije pravo. Zaroviš glavu u papire, lice ti se ne vidi od ekrana laptopa, podočnjaci ti liče na kolijevku za novorođenče. Ali, kad podigneš glavu vidiš bar jedan par očiju u kojima tvoj odraz ne izgleda baš toliko loše. Budeš Švrćo. Budeš Čupo. I Blento, i Klocko. Ali znaš da budeš. I nije važno što ti se ne javlja muškarac koji ti se dopada dok ti se javljaju svi drugi. Važno je što ti onaj par očiju popravlja svaki dan.

Nekada smo u malom stanu na Alipašinu slušale Zorana Predina i vrištale dok nas komšije ne bi ušutkale. Danas je čekam. I dođe mi da se izgalamim na nju kada je ravnodušna. I da je tresem dok se ne nasmije. I da je grlim beskrajno dugo. Još dva jutra i tu je.

Život mi se sveo na ispraćanja i dočekivanja, ali šta bih da nije tako? Zbog toga znam cijeniti trenutke. I probrati ljude. I ne traćiti vrijeme. Bolje prirodni balkon nego plastična popularnost. Ima dana kada ti ne treba šminka, kada u staroj majici i u gaćama skačeš po stanu, jedeš grožđe i ideš na živce komšijama jer je rano jutro utorkom a ti se glasno smiješ. Ima onih izlazaka kada ti je kosa skupljena u rep i od dekoracija imaš samo maskaru i crveni karmin. Kada u kancelariji i po oblačnom vremenu nosiš velike tamne naočale. Uvijek možeš reći da nisi odavde, jer možda si s Marsa pala. Ali, ne glumiš ludilo jer sebi smo najljepše kada se i kroz najgori dan i period možemo nasmijati i poslati sve dovraga. Mi bez nas ne bi bile mi. U tome je ljepota.

Sunčana strana ulice

Cijeli život nešto čekamo. Čekamo bolje radno mjesto. Bolju platu. Boljeg šefa. Bolje auto. Priliku da odselimo. Diplomu fakulteta. Ljubav. Svako čeka ono što misli da mu je potrebno za sreću. „Još samo ovo i biću u potpunosti srećna… Još samo da…“ I prođe ti život u čekanju da se sve sitnice poklope. Prođe, a ti ne shvatiš da je sreća bila sve vrijeme uz tebe.sunshine

Probudiš se jedno jutro i shvatiš da su prošle godine dok si ti nešto čekala. Čekaš da sve dođe na svoje mjesto, a ti ni ne znaš koje je to mjesto. Na papiru imaš sve, a u životu i dalje nešto čekaš.

Nemam strpljenja čekati da život prođe. Izađem na ulicu i kada pada kiša i kada grije sunce jer svaki dan treba iskoristiti. Nemam strpljenja da prešutim „Volim te“ jer sutra već može biti kasno. Nemam strpljenja da čekam da se stvari same slože.

Jer sreća ne dolazi kad se stvari poslože. Sreća je tu negdje, čeka da je iskoristiš. Sreća je u podijeljenom osmijehu. U Celticu, dok ti muškarci u suknjama služe pivu. U Meku, uz dupli čizburger i pomfrit. U zdjeli sladoleda. I u neograničenim količinama hladne lubenice. U ljetu. I ponekad, u Sarajevu.

Tristo šezdeset dana u godini želim pobjeći iz Sarajeva, a onda nasumično odaberem pet da uživam u ovom gradu. Nasmijem se svakom prolazniku, fotkam ulice i poput turistkinje otkrivam nove kafanice. Ili sjedim u onim odavno poznatim gdje me niko ne pita zašto sjedim sama dok čitam knjigu ili prstima po tastaturi ispisujem novu priču.

Sreća je kad konobar zna kakvu kafu piješ. Sreća je i kad oko sebe imaš ljude koji će dragocjeni sat vremena pauze za ručak provesti slušajući tebe dok za katedrom braniš ideale i boriš se protiv vjetrenjača. Sreća je i kad mojoj Loreni izraste prvi zub, a ja se rasplačem jer nije ljubav paradajz. Nit’ je tetka bilo ko.

Kad bih samo sjedila i čekala ne bih uspjela primjetiti prelijepe plave oči konobara. Ni plodove domaćeg cherry paradajza. Ni kajsiju u dvorištu. Ni veseli osmijeh i prvi zubić dok male ruke pokušavaju otkriti nešto novo na mom licu.

Kad čekaš, fokusiraš se samo na ono što čekaš, puštajući sve drugo da prođe. Čekala sam bolji posao i karijeru, a pustila sam ljubav da uvene. Danas više ne čekam da se stvari poslože da bih bila srećna, danas sam srećna bez obzira što nemam sve. Jer nikada zaista ne možeš imati sve. Život drugih savršen je samo na društvenim mrežama, baš kao i tvoj. Nema uspona bez pada i obrnuto, i sve je to ok.

Danas kad se osvrnem unazad vidim da je sve ono što sam nekada čekala bilo prolazno. Ostali su samo ljudi. Na različitim kontinentima, u različitim državama i gradovima. Njih vrijedi čekati. Jer dok čekaš uživaš u svakom skajp pozivu. I svaki put znaš da si dan bliži datumu susreta. U utorak ću konačno zaista zagrliti posljednje tri godine smijeha i suza podijeljenih putem skajpa. A do povratka osmijeha u naš grad ne brojimo više mjesece nego dane. I vidiš, sreća je baš u tome što je tih nekoliko dana susreta možda vremenski prolazno, ali se ponavlja. I nema dana kada je posve lako navići se na činjenicu da neke zagrljaje moraš čekati, ali bar znaš da oni nikada neće nestati iz tvog života. Toliko toga je prolazno, važno je samo ono što ostaje. Svaki dan treba graditi uspomene. U svakom osmijehu treba naći snagu. U svakom tugovanju želju da nastaviš dalje. Ne možeš čekati život da prođe da bi bio srećan. Sreću gradiš sam i sada. Zahvalan što imaš priliku probuditi se svakog jutra u toploj postelji, doručkovati, zagrliti roditelje i drage ljude i, jednostavno, živjeti.

I znaš šta Desanka, mnogo si nas zeznula sa onim „Sreća je lijepa samo dok se čeka“. Pojedosmo se čekajući, pa se razočaramo. Sreća je lijepa onda kada se živi. Svakog dana.

Ivana Jordanovska: Balkanska filozofija inata

Na mom blogu ima mjesta za sve koji pišu. Zato ovo nedjelju ne objavljujem svoj tekst nego tekst moje prijateljice Ivane Jordanovske. Uživajte.

Balkanska filozofija inata

ivanaKako objasniti strancima balkanski inat? Kako dočarati stanje uma koje, inače lijenog Balkanca, natjera da okrene svijet naopako samo da bi bilo po njegovom? Ili njenom, jer bar po inatu ne diskriminišemo naše žene. Kako objasniti tu nevidljivu silu koja nas pokreće u tako destruktivnim pohodima?

Često čujem ljude kako objašnjavaju „inat“ kao „stubborness“ ili ti „tvrdoglavost“. Nije ti to tvrdoglavost. Tvrdoglavost je mekša varijanta inata. Tvrdoglavost je kada se pijan teturaš do svoje omiljene kafane dok se zidovi lokalnih zgrada naginju pod uglom od 45 stepeni. Inat je kada nazoveš i probudiš vlasnika da ti otvori omiljenu kafanu u pola 7 jer to zadnje piće moraš popiti baš tamo, pa nek’ ti bude zadnje.

Tvrdoglavost je kad ne želiš da pitaš za pravi put za kojekakvu balkansku Palanku. Inat je kada pronađeš kozji put koji zapravo izlazi nasred te iste balkanske Palanke. E, možda je ovo više muški inat nego ženski.

Tvrdoglavost je kad ne želiš priznati da krofne više nalikuju pregorelim komadima traktorske gume, a imaju ukus iste te gume umočene u ulje kojem je prije godinu dana istekao rok. Inat je kad jedeš te krofne i još ih hvališ svima kao da su ukusnije od francuskih kroasana sa puterom. E, možda je ovo češće kod žena.

Tvrdoglavost je kad se ne javljaš curi ili momku nakon svađe, čekajući na drugu stranu da preuzme prvi korak. Inat je kada se kreneš takmičiti sa tom važnom osobom ko će koga više povrijediti. Ko će postaviti bolnije pitanje. Ko će evocirati drage uspomene sa što većom nonšalantnošću u glasu. Ko će što očiglednije napustiti zabavu sa kojekakvom fufom ili razbacotinom da bi ova važna osoba to mogla pomno upratiti.

Vidite, inat je jedan posebno opasan koktel gluposti, tvrdoglavosti i odlučnosti. Ne može preživjeti dugo izvan pravog Balkanca ili Balkanke jer ostali narodi i narodnosti prosto vide kolika je doza gluposti u tome. A, s druge strane, nije ni pravi inat ako glupost nije sastavni element.

Inat nasljeđujemo od naših roditelja i familije, preko svih zajedničkih ručkova, praznika, odmora i dogodovština koje se godinama prepričavaju. Jer, dobra priča nije dobra balkanska priča ako nema dovoljno inata u njoj. Pa tako znam da je moj otac prevalio 500 kilometara sa jednom jedinom teglom marmelade da bi vidio mamu koja je bila na moru sa roditeljima. Znam i da je rođak opržio sebi čelo pokušavajući vidjeti unutrašnjost solunara jer su mu izričito rekli da to ne pokušava. Znam i da sam ja putovala 36 sati iz Pariza do Opatije. Avionom. Propustila voz, 2 aviona i 3 autobusa, ali stigla u Opatiju.

Zbog inata ubiremo podvige koje inače ne bismo uradili ni u sto godina. Kad vodimo inat, neustrašivi smo. Kad vodimo inat, kreativniji smo. Kad vodimo inat, ispunjavamo zacrtano.

Samo, sve mi se čini da više vodimo inat nego ljubav.

Šta da radim sa tuđim koferom?

Pakuješ kofer, a ustvari pakuješ sebe. Vršiš pospremanje života, sabereš se. I to je to, poslije ovog putovanja nema više raspadanja na dijelove, obećaš sebi.

Moj je kofer uvijek napola spakovan. Spremna sam da bježim kad zagusti i nikad mi puno ne treba da potrpam sve potrebno. U posljednje tri godine više sam se pakovala nego raspakivala. Ne znam pripadati jednom mjestu, ne drže me granice pa ni ljudi. I svaki put kada me uhvate jake emocije, ja idem na put. Da ostavim, da zaboravim, da se ne zaljubim.a-thousand-miles-away-from-home-yen

Ni kada sam voljela nekog drugog više nego sebe nisam mogla biti dugo u Sarajevu. Svakih dva-tri mjeseca mijenjam klimu, da mi ne dosadi. Jer Sarajevo lako dosadi – ljudi su isti, ulice su iste, svako svakog zna. U Sarajevu tvoja tuga nikada nije samo tvoja – ona pripada cijeloj mahali, razvlače je po ćoškovima i kafanama i njome plaćaju ceh vlastitih grešaka.

Od kraja 2014. putovala sam više nego ikada ranije. Bježala sam. I još bježim. I tako to dođe, na početku trčiš za nečim, probijaš zidove, boriš se sa vjetrenjačama, a onda kad shvatiš  za čim si trčala počneš da bježiš od toga. Istovremeno, bježiš i od sebe.

Ne dopuštaš drugima da te upoznaju jer šalješ najgoru sliku o sebi. Zatvaraš se u četiri zida svoje duše. I smiješ se dok još jedan dio tebe umire. Znaš da si pogrešno izabrala jer si htjela izabrati pogrešno. Muka ti je od osjećanja. Muka ti je od prokletog zida koji te proganja gdje god se okreneš.

Pakuješ kofer i misliš to je to, bježim i ne vraćam se ista. Biću bolja, popravit će me već nešto. Takva sam išla na putovanja – spremna na sve osim da se suočim sa sobom.

Ne možeš cijeli život bježati, trebaš se i suočiti. Reći svom odrazu u ogledalu da te ne može popraviti niko drugi osim tebe same i da je to ok. Pokupiti kofer i ne željeti da te putovanje popravlja. Ne tražiti zamjene za stare zidove. Vrištati od sreće jer je vikend bio dobar, a ne hvatati se za glavu dok te neko u stanu Bilić grli. Zagrliš sama sebe. Ne očekuješ. Znaš da te boli što si bila budala. I možda još uvijek jesi, ali sada bar to znaš.

Uredu je odustati od pokušavanja. Okrenuti leđa. Pobjeći. Nije uredu odustati od sebe. Jer nakon svakog pogrešnog poteza ujutro ćeš i dalje vidjeti svoj odraz u ogledalu. Nasmiješi se, podigni glavu i nastavi dalje. Tvoj kofer je tvoj prtljag, a prtljaga se niko ne rješava. Prtljag prihvataš i pored činjenice da se u njemu nalaze svi nezreli promašaji, umrle ljubavi, ljubljenja po kafanama, ljudi koje smo otjerali od sebe, bipolarni poremećaji, slomljena srca. Nastaviš dalje. Što je prtljag teži, to je putovanje neugodnije. Pokušavaš pobjeći i od sebe i od prtljaga, a što više pokušavaš sakriti prtljag to on postaje veći i teži.

Možda će se jednom desiti da izgubiš kofer ili ga zamijeniš sa nečijim, ali onda će ti trebati, nećeš moći bez njega. Zato kad se jednom suočiš lakše je i putovati. Jer ne bježiš da budeš popravljena, bježiš da se vratiš sa istim osmijehom sa kojim i odlaziš.

Kako se osjećaš sa osjećanjima?

tumblr_mb57s3ftim1qihodeo1_500Danima mi se motaju rečenice po glavi, a nikako da počnem tekst. Riječi su ponekad najbolji saveznik, a nekad najljući neprijatelj. Prošli su majevi, otrijeznila sam se, u Parizu neko ipak spašava katance pa možda spasi i simbol ljubavi koja se ugasila, ako isti nije već odavno u Seni. Rehabilitiram se snom i počinjem da shvatam da nisam spremna da mi se neko ozbiljno svidi. Vlastitu disfunkcionalnost liječim u tuđim disfunkcionalnostima i izbjegavam ljude koji su emotivno zreli. Nisam spremna,  a nisu spremni ni oni koji me okružuju. I uvijek jedna strana želi više od druge, a ja nisam spremna ni da želim ni da dajem. Okružene smo muškarcima koji uvijek imaju izgovore za nejavljanje i muškarcima koji bi nas ženili. Na Balkanu nam već otkucavaju nevidljivi satovi samačkog života i nema okupljanja rodbine na kojem me ne pitaju planiram li se uskoro udavati, a da ne spominjem vjenčanice i stomake u poodmaklom stadiju trudnoće koji su mi preplavili Facebook s prvim sunčanim danima ljeta. Srednje dvadesete nekom su zrele godine; meni izgovor da naspem još jedan martini i ponosno zaključim da sam premlada za sve osim za alkohol na svim kontinentima. I loše cipele.

U Sarajevu je ovih dana tužno, zbog nesavjesnosti jednog idiota ugašen je mladi život. I jebiga, naravno da se nakon toga zamisliš i zapitaš je li vrijedno kajati se zbog bilo čega kada ne znaš šta sutra nosi. Sva ljubljenja po kafanama i zaljubljivanja u pogrešnog su trivijalna, ali nam zaokupe misli, skrenu pažnju sa ozbiljnih tema i uljuljkaju nas u površnost ‘šta bi bilo kad bi bilo’ razmišljanja.

Skajp poziv od sat vremena sa Njujorkom nikada nije dovoljan da sumiraš sva ta razmišljanja i bezuspješne pokušaje. Pričaš ko se javio, a ko nije, slušaš o zajedničkom životu i ostalim novostima, a  onda Alma sumira razgovor u jednu rečenicu: Nisam sigurna kako se osjećam sa osjećanjima, ali sve ostalo je dobro. Jednostavno je tako, na pitanje ‘kako si’ odgovaramo o svemu osim o emocijama.

Anes je u kafani pustio Miru Škorić, Bosna je pobijedila Izrael pa smo svi slavili (a da nije, svi bismo psovali, takav nam je mentalitet), a ja sam mislila da sam se riješila svih duhova svoje podsvijesti. Ispalo je da nisam. Nema veze, u ladicu sa upaljačima i olovkama pospremiću i disfunkcionalne tipove jednog dana. Jer, ako je jednom naišao jedan s kojim sam mogla funkcionisati, naići će i drugi. Od muškarca tražim samo da zna šta je ofsajd (jer ovima koji ne prate Ligu prvaka jednostavno ne vjerujem), nasmijava me i ozbiljno shvata moje borbe sa vjetrenjačama.

Naravno, udariš u zid nekoliko puta, izabereš pogrešnog ili napraviš grešku, ali sve to s vremenom prođe. Oni iole funkcionalni tipovi zanimljivi su samo dok ti hrane ego, ovi koje želiš popravljati zanimljivi su uvijek. I dalje duboko vjerujem u ono da negdje postoje dvije podjednako disfunkcionalne osobe koje jedino zajedno mogu profunkcionisati kada budu spremne za to.

Nisam spremna da funkcionišem, robotski je. Za sve ostalo, zvonim na Bilić. Dvije strane grada, dvije različite osobe, isti rezultat: rame za plakanje, smijeh za glupiranje i skrivena boca nekog pića u frižideru. I sve može – i put u Solun, i bježanje na planinu, i ostajanje u vrelom Sarajevu.

Skoro pa će ljeto, a ljeto koje donosi osmijeh iz Dohe krajem avgusta i zagrljaj iz Njujorka sredinom jula ne može biti loše. Situacije su prolazne, bitni su ljudi koji ostaju. I odluke koje donesemo, a kojih se pridržavamo. Dok je ljudi i dobrih odluka, ne moramo ni biti sigurni kako se osjećamo sa osjećanjima.

Iz ove kože ne možeš

Stotinu kilometara daleko od mene čini se kao da se dešava nešto što liči na život. Kod mene se, pak, dešava još jedna radna sedmica, u kancelariji od 9 do 5, zatrpana papirima i prašinom od koje kišem. I opet želim pobjeći. Jer, čini se kao da se stotinama kilometara daleko od mene dešava nešto što liči na život.

Uvijek negdje žurim. Sve mora biti u roku, sve mora biti na vrijeme, sve mora biti sad. Kao da sutra ne postoji. Kao da će svijet propasti zajedno sa svim mojim planovima. A onda shvatim da sam sa svoje 24 dogurala i dalje nego što sam trebala.16_carmin

Nikad ne znaš šta nosi sutra. U Parizu skinu katance ljubavi s mosta, u Sarajevu jedna djevojka filmski odradi scenu davanja broja telefona, ali telefon nikada ne zazvoni. Samopouzdanje je čudna stvar – petkom je na vrhuncu, utorkom obično visi s litice. Brojiš dane. Sve ti smeta. Prokleta alergija, umor, galama, gradski prevoz, papirologija.

Razmišljanja pred spavanje su uvijek ista. Namrgođena, shvataš da ti se oduvijek sviđaju samo momci kojima nešto fali. Koje treba popravljati. Odblokirati. Odgajati. Kada ćeš pronaći muškarca?

Jutarnji rituali su više – manje mehanički. Tuširanje, doručak, šminkanje, dobro jutro Maji, Ivi, Adnani. Nasmiješ se. Ništa ti neće ovaj dan pokvariti. Kako na kraju onda ipak nekako ispadne pokvaren?

Mijenja ti se svijet. Mijenja ti se sve. Prošlost, sadašnjost, budućnost. Hoćeš sve i hoćeš odmah. Ali ne može sve odmah, zar nisi do sada naučila? Strpljenje. Sabur. Gdje žuriš? Prokleta bila, zaustavi se bar jednom! Uživaj u sitnicama, voli trenutke.

Vrijeme nosi rješenja i promjene, a ti iz ove kože ionako ne možeš. Koliko puta ćeš udariti glavom od zid dok ga konačno ne probiješ? Niko ti ne garantuje da se iza tog zida nalazi nešto što liči na život. Jebiga, život je valjda ono što se dešava dok ti praviš planove o životu. U svojoj koži ti najbolje znaš je li taj zid vrijedan rušenja.